Čitulja za Strahinju Nenadića

Tog jutra, kao i svakog prethodnog u poslednjih pet, deset, ili možda petnaest godina, nije se sećao, a nije mu bilo ni važno, Strahinja Nenadić se probudio tačno u sedam i petnaest, počešao međunožje, protegao se zadovoljno, hitro ustao, razmrdao vrat, uradio dvadeset sklekova, a kada je otišao na pišanje, primetio je u ogledalu čudnu promenu na svojoj glavi, naime njegova kosa postala je zelena. Šta da se radi, ravnodušno pomisli Strahinja, kao da je tu nešto važno da li je glava zelena ili žuta, uostalom neko je sigurno hteo da ispadne ovako, šta ja tu mogu, izgovori poluglasno, sebi u bradu, sa kojom je bogu hvala sve još uvek bilo u najboljem redu.

Na posao je stigao deset minuta ranije, kao i svih prethodnih pet, deset, ili možda petnaest godina, nije se sećao, a nije mu ni bilo važno, noseći u kesi vruć burek i pola litra jogurta. Ušavši u skučenu kancelariju krpom je počistio nevidljivu prljavštinu sa delova nameštaja, pokucao na vrata šefu, koji naravno još uvek nije bio tu, ali nikad se ne zna, mislio je Strahinja, ostavio kesu sa doručkom na prostranom šefovskom stolu, a potom prionuo orno na prelistavanje gomile uredno složenih papira i na telefon koji je tačno u osam sati počeo neprekidno da zvoni. Sa druge strane žice skoro uvek su bili glasovi čije vlasnike Strahinja Nenadić nikada nije video, ali je iz razgovora sa svojim šefom uvek znao kome šta treba reći, sa kim treba biti uljudniji nego obično, a kome se, ukoliko pretera, može i slušalica zalupiti. Sve to je Strahinji davalo neku nadčovečansku moć i osećaj da se bavi stvarima od kojih ne malo toga zavisi, kao i osećaj da je, u poređenju sa ljudima nad kojima je tu moć mogao da demonstrira, daleko iznad i ispred svih njih. Iako je radio najbrže što se može, tempo je, oko deset sati, sa dolaskom šefa, koji nije primetio transformaciju na službenikovoj glavi, postao duplo ubitačniji, po Strahinju naravno, kao uostalom i svih prethodnih pet, deset, ili možda petnaest godina, nije se sećao, a nije mu ni bilo važno. Radni dan je završio u četiri popodne, kao i svih prethodnh godina, osim u izuzetnim situacijama, kada bi morao zbog nekog jako važnog posla da ostane koji sat duže. Sve to, naravno, Strahinji nije bilo teško, njegova najveća sreća, govorio je, jeste kada je posao dobro obavljen i kada je šef zadovoljan. Kada je, nakon skromnog ručka, u skromnom restoranu i po skromnoj ceni, stigao u komforni, od pokojnih roditelja nasleđen stan, bilo je pet sati. Tuširanje poluhladnom vodom, iako je napolju bilo poprilično sveže martovsko popodne, razbistrilo mu je glavu i osvežilo duh, kako je često i sam govorio a i mislio. Nakon što je pažljivo pregledao troje današnjih novina, uključio je televizor, odgledao vesti, isključio televizor, dohvatio neku knjigu sa glavnim junakom, listao je sat vremena, pola sata odspavao, potom opet uključio televizor i u poluležećem položaju do jedanaest sati menjao kanale, zadržavajući se samo na stvarima od kojih je zavisila sudbina čovečanstva, kome je čitav njegov život, kako je i sam govorio a i mislio, bio posvećen. U postelju je legao u ponoć, kao što je činio i svih prethodnh godina, osim u slučajevima kada bi zbog retkih porodičnih okupljanja ili zbog još ređih viđanja sa prijateljima, poznanicima i ženama, došao kući kasnije. No, porodice već odavno nije bilo, a nije bilo ni prijatelja, čak ni poznanika. Za žene u Strahinjinom svetu takođe više nije bilo mesta. Ovako je bolje, govorio je često Strahinja samom sebi, čovek, da bi bio kompletan, mora biti sam, da bi se posvetio problemima drugih, mora zadržati distancu.

Sledećeg jutra, nakon buđenja u sedam i petnaest, protezanja, razmrdavanja i sklekova, prilikom pokušaja pišanja, Strahinja Nenadić je primetio da je na mestu na kome je juče bila kita, ostala samo nevelika rupa, obrasla sitnim, kovrdžavim dlakama. U svakom slučaju, ni ova promena Strahinji nije smetala da se celim svojim bićem posveti poslu i naravno ljudima, koji su oduvek bili cilj njegovog žrtvovanja, kako je i sam često govorio, a i mislio. Promene su potom postale bezmalo svakodnevne, izostajale bi, iz nekog njemu neobjašnjivog razloga, samo nedeljom... Tako se, tokom nekoliko narednih sedmica, desilo da Strahinji Nenadiću nos naraste do dimenzija četiri puta većih od nekadašnjih, da mu se uši preobrate u kozije, da mu izraste kravlji rep, na nogama se formiraju svinjski papci, a ruke potpuno otpadnu. Zelena kosa ustupila je mesto praziluku, a iz pupka je počela da mu raste mahovina. Sve se to dešavalo bez ikakvog reda, svaka nova promena potirala je prethodnu, tako da Strahinja nije pojma imao čime bi taj čudni proces mogao na kraju da rezultira. U stvari, nije ga ni zanimalo. Šta da se radi, ravnodušno je mislio Strahinja, kao da je nešto važno da li izgledam kao krava, svinja ili oktopod, imam li ili nemam ruke, da li mi je nos mali ili veliki i u šta ću se pretvoriti na kraju, govorio je poluglasno, sebi u bradu, koja je takođe pretrpela izvesne transformacije, neobično se izduživši i pavši mu preko bradavica iz kojih je odnedavno danonoćno curilo riblje ulje.

Već pripremljen i unapred naviknut na sve moguće izmene i uvek nove oblike svog tela, Strahinja Nenadić je, probudivši se jednog majskog ponedeljka, naravno, u sedam i petnaest, shvatio da se pretvorio u jegulju. Šta da se radi, mislio je, kao i svaki prethodni put. Bez potrebe za protezanjem, ustajanjem, razmrdavanjem, sklekovima ili pišanjem, otpuzao je niz stepenice zgrade, uvukao se u gradski autobus između nogu putnika, ne plativši kartu, i stigao na posao čak petnaest minuta ranije, ali ovog puta bez kese sa doručkom. Ta činjenica nimalo nije naljutila šefa, koji se, po starom običaju, pojavio u kancelariji oko deset sati. Naprotiv, saopštio je Strahinji da će, zahvaljujući svom novom obliku, od sada obavljati mnogo uzvišenije, delikatnije i odgovornije zadatke. Tako se i desilo. Strahinja je mogao da se neopaženo uvlači u nebrojene, do tada nedostupne situacije, da prikuplja saznanja i informacije dragocene za posao i, naravno, za čovečanstvo, te da se na kraju, iz svih tih situacija, takođe neopaženo, izvlači. Novo telo i, s tim u vezi, novi poslovi koje je obavljao, doneli su Strahinji i brojne nove uspehe na gotovo svim planovima. Jedino što mu je malo smetalo, ali samo u početku, bilo je to što više nije čovek, ali i na to se Strahinja ubrzo navikao. Šta da se radi, mislio je, kao da je važno da li sam čovek, jegulja, ili nakovanj, uostalom, neko je sigurno hteo da ispadne ovako, šta ja tu mogu, izgovori sebi u bradu, koju više, zapravo, nije ni imao.

Izvesno vreme, transformacije se nisu dešavale, a uspesi čoveka-jegulje nizali su se bez prestanka. I taman kada je izgledalo da će preostali život moći da provede u blaženstvu koje mu je nudilo tadašnje telo, radeći poslove koje je najviše voleo, to jest uvlačeći se, izvlačeći se i provlačeći se, dogodilo se ponovo.

Strahinju, koji je, iako bez ijedne ljudske osobine, i dalje nastavio da koristi komforan, od pokojnih roditelja nasleđen stan, jednog jutra probudi neopisiv smrad, a smrad je bio jedna od retkih stvari kojih se čovek-jegulja uistinu grozio. Pogledavši niz sebe, iako sada nije sasvim jasno kako je uspevao da vidi, nekadašnji Strahinja Nenadić konstatovao je da se pretvorio u govno. Veliko, crvenkasto, čvrsto, smrdljivo govno, oko koga je kružila i po kome je slasno i strasno sletala ogromna muva zunzara. Ne znajući čime da se od muve odbrani, čovek-govno je samo slegao ramenima koja više nije imao. Lako naviknut na sopstveni smrad i oblik, otkotrljao se niz stepence, vešto se ukotrljao u autobus i krenuo put kancelarije. Neka zgađena žena je utom vrisnula "pobogu, majstore, izbacite ovo govno iz autobusa", vozač je zaustavio, išutao nekadašnjeg Strahinju napolje, a ovaj, našavši se u čudu, prvi put u svom životu poče da razmišlja čime je zaslužio ovakav tretman. Zar samo zato što sam govno, mislio je, uostalom, neko je sigurno hteo da ispadne ovako, šta ja tu mogu, izgovorio bi, da je samo mogao, sebi u bradu, koju, kao ni bilo šta drugo, više nije imao. Poslednje što je video bio je veliki crni đon muške cipele. Reči "jebem ti mater smrdljivu" nije čuo. Uostalom, tako je i bolje. Strahinja Nenadić se oduvek gnušao prostakluka.

 

Priča je preuzeta iz knjige ,,Puna linija” koja je nagrađena godišnjom nagradom Kluba književnika Kraljevo. 
Knjiga se može poručiti preko e-maila: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Duško DOMANOVIĆ

Književnik, Novi Sad

AkuzatiV - Online magazin

Back to top