Borislav Pekić: AUTOCENZURA

Autocenzura je najopasnija i najteže izlečiva bolest umetnosti - njen rak. I kao što je, bar prema izvesnim teorijama, rak virtuelno svojstvo samog života, bolest od koje potencijalno svi patimo, samo što kod svih ne dobija ili ne stigne da dobije kliničke forme, tako je i autocenzura prirodno svojstvo umetnosti, ako se ona shvati u svom najširem smislu: kao odnos jednog čoveka sa svim ostalim.

Read more...
  • Published in UGAO

Ne znam, dakle postojim

Kolumna ,,HLEBA I CIGARA"

Jede i puši: Duško Domanović

Ne znam da ću uskoro napuniti trideset četiri godine, iako još od dvadesete IMAM bore da to i dokažem, mada bi daleko validniji dokaz bila kuća, ker i klempavo dete. Ne znam da živim u državi koja ne zna da ja postojim, iako me se, nekakvim čudom, sasvim uredno seti kad treba da mi otme danak, u krvi il’ parama, svejedno. Ne znam da živim u gradu u kom vazda gladne drvoseče seku moje drveće, ubeđujući me da beton lepše miriše; u gradu u kom iz istog tog betona rastu deca koja u desetoj jedu lepak, u petnaestoj trodone, u osamnaestoj urlaju na fudbalskim tribinama, a u tridesetoj siluju rođene majke, ubijaju za sto dinara, stoluju u javnim preduzećima, umiru sa iglom u ruci ili skaču sa petnaestog sprata, nadajući se da će mrak koji će ih dočekati biti manje crn. Ne znam da se bogu mole oni koji su onomad boga na krst razapeli. Ne znam da crkva u ime istog tog boga ruši kafane i od gladnih usta otima zemlju na kojoj ne ume ni detelinu da poseje. Ne znam da popovi dečacima skidaju nevinost u blindiranim automobilima i hotelima sa pet zvezdica. Ne znam da medije drži ista ona fukara koja je ne tako davno uvozila Rumunke i Poljakinje, pozivala na klanja, bacala mi bombe na glavu, prelepljivala predizborne plakate preko smrtovnica. Ne znam da isti ti mediji naplaćuju debeo reket od znojavih politikanata, kako bi, zauzvrat, znoj znojavih mirisao na lavandu, umesto na govna. Ne znam da sindikalci, članovi nevladinih organizacija, nezavisni novinari, promašeni pesnici, politički analitičari, feministkinje, pobožni gajdaši, anarhisti, antiglobalisti, teisti, ateisti, Srbi, Nesrbi, Kurta i Murta, u četiri stotine besplatnih kvadrata češu svoja međunožja i štancuju saopštenja o globalnom zagrevanju i lokalnoj politici za oprane pare u svotama za koje bi normalnom čoveku u nenormalnoj zemlji davnih dana otkinuli glavu i bacili je u kontejner. Ne znam da Kurta i Murta odavno jašu naporedo, tek povremeno menjajući kljusad, da budala pomisli da je bar jednom od njih dogorelo. Ne znam da za burek, kiriju i duvan petnaest godina radim na crno, paralelno u deset firmi koje se bore za prava radnika. Ne znam da ću dugove bogu, narodu i neprijateljima ovim tempom otplatiti otprilike do 2080-te, kada ću, prema slobodnoj računici, i u penziju otići. Ne znam da u mom komšiluku živi penzioner koji mi svakog jutra traži cigaretu i pedeset dinara. Ne znam da moji najbolji prijatelji jedu bajat ’lebac na dvanaest mesečnih rata i sanjaju more. Ne znam da se moji roditelji, nakon četrdeset godina prosipanja sopstvene džigerice po prašini, raduju kad uspeju da otplate ratu za drva. Ne znam da plaču svake večeri posle odgledane serije, kad shvate da su od mesa svog, od jetre svoje, od krvi svoje napravili kućerinu koja će posle njih ostati prazna, jer im je sin otišao u pizdu materinu, da iščeprka komad smisla, komad života, a postao neprimećen pesnik, lažov, propalica, alkoholičar, isfrustrirana deponija potrošenih živaca koja se godinama ne smeje i zna da je to što bi neki smehom nazvali tek histerija bespomoćnog stvora koji nema snage da ubije, ni sebe, a ni druge. Ne znam da književni časopisi objavljuju one sa književnim poreklom i neknjiževnim strinama i kumovima. Ne znam da nijedan od četrdeset izdavača kojima sam poslao rukopis svoje knjige isti neće nikada pročitati. Ne znam da će najprestižnije književne nagrade dobiti govna koja dižu dva prsta prilikom svakog naručenog glasanja, koja ne umeju da sroče ni sopstvenu biografiju, koja nijedan pošten pekar ne bi zaposlio. Ne znam da i levi i desni struju za električne pendreke i električne stolice proizvode iz iste reke, samo na suprotnim obalama, i da zdušno i zajednički u nju seru, bacaju plastične kese, zarđale „smederevce“ i mrtve pacove, da potruju one koji bi nizvodno tek da speru malter sa sebe, nakon dvanaest sati rmbačenja na gradilištima zgrada u kojima će se levodesni onlajn boriti za stari izgled fejsbuka, za napuštene gorile, za moje neotuđivo pravo da mislim isto kao i oni. Ne znam da novinski urednik, koji mi je prvobitno predložio da u tastaturu izvrištim barem nevidljivi delić svega onoga što i samu mogućnost proklamovane nepatvorene ljudskosti na svim nivoima retardirane hijerarhije sveta, od Leskovca do Etiopije, u samom startu čini nemogućom, ovo nikada neće objaviti, jer on ne zna da ja ne znam da će govnjive strukture radije poseći čitavo stablo no granu na kojoj sede i da će, uprkos svim zakonima fizike, stablo pasti, a grana ostati doveka da lebdi, makar na metar iznad dometa mojih, a bo’me i njegovih ruku. Ne znam da od svega onoga što ne znam mogu svakoga dana po jedan „Rat i mir“ ispovraćati. Ne znam... 

Ne znam. Jer, to je jedini način da živim, to je jedini način da postojim. 

 

Read more...

Moje bolesti su moje najčistije svetinje

Čovek koji jednog dana shvati da je ne baš juče navršio godine u kojima su se gotovo bez izuzetka poubijali svi pesnici koji su to uistinu bili, a da uprkos tome nije odmakao dalje od početka, katkad ni od same zamisli o početku, u retkim trenucima kad bi uspeo da je koliko-toliko u sebi zaokruži i pretvori makar u mogućnost mogućnosti, elem, takav čovek se, svakako, ukoliko želi da ostane normalan, ili da takav barem postane, mora zapitati šta je to pošlo naopako, je li uistinu trebalo skrenuti levo kod Albukerkija, jesu li zvona uopšte za nekim zvonila i ko je jadnu decu Samerhila ubedio da su slobodna, te da, u skladu sa svim narečenim, zapne iz petnih žila vetrovima nabujalog mozga, ne bi li bar naslutio dokle sežu koreni njegove emotivne osakaćenosti, mentalne neuračunljivosti, socijalne retardiranosti i opšteljudske isfrustriranosti i hendikepiranosti. Pokušavajući da i sam pronađem odgovore na neka od pomenutih pitanja, pustio sam šareno klupko mojih bolesti da se odmotava samo od sebe, sputavano tek mojom prećutanom željom da se negde zaustavi, kako se ne bi ispostavilo da je ama baš sve bilo greška. Klupko se najzad zaustavilo, i to u mom najranijem detinjstvu, a odgovor koji sam dobio, a kome moram verovati nemanje nego kakvom čarobnom ogledalu, bio je krajnje poražavajući, zastrašujući: početak svih mojih kasnijih neizlečivosti pada u isti onaj dan kad mi je debela Anđa pomogla da se pridignem nakon što sam preko školske ograde geknuo o beton i odr'o kolena i guzicu kroz nove, tek kupljene, a već zauvek upropaštene pantalone. Bio je to prvi dan mog prvog razreda, a već tada je sve otišlo u kurac, iako to sve do danas nisam ni naslućivao. Danas, svakako, ne umem da opišem šta sam u tom trenutku osećao, iz ove perspektive bih svašta umeo da izmislim, ali ono što je najrealnije i najpre moguće jeste da sam mislio samo na povratak kući i na to da će me majka, zbog pocepanih pantalona, garant odvaliti od batina. Kako god, život je mogao da počne, kao što je i red sa svim što jednom treba i da se završi.

Read more...

Salman Rušdi: TLO POD NJENIM NOGAMA

Dugo sam verovao da u svakoj generaciji ima nekoliko duša, nazovite ih srećnicima ili prokletima, koje su prosto rođene tako da ne pripadaju, koje dolaze na svet poluodvojene, ako hoćete, bez čvrste veze sa porodicom ili mestom ili nacijom ili rasom; da možda ima na milione, milijarde takvih duša, možda isto toliko nepripadajućih koliko i pripadajućih. Jer su oni koji cene stabilnost, koji se plaše prolaznosti, neizvesnosti, promena, podigli moćan sistem stigmi i tabua protiv neukorenjenosti, te razarajuće antidruštvene sile, tako da se uglavnom prilagođavamo, pretvaramo se da nas motivišu vernost i solidarnost koje u stvari ne osećamo, krijemo svoje tajne identitete ispod lažne kože onih identiteta koji su odobreni pečatom "pripadajućih".

Read more...

Erotika i ginokritika u delu Anaïs Nin

Ono što se danas naziva erotikom u umetnosti često je bezmalo pornografija, skarednost ili groteskna. Očijukanja između erotike i pornografije nisu retkost, no snažan seksualni naboj, uz zadržavanje erotičnog i, još uvek, suptilnog pristupa, ono su čime bi erotika u književnosti, između ostalog, trebalo da je definisana, a što kao posebno fantastično možemo videti i na primeru Anais Nin (Anaïs Nin). Ova “devica – prostitutka, perverzni anđeo, dvolična žena, kobna svetica” još uvek je jedna od najsavršenijih erotskih spisateljica. Uz dozu subjektivnosti, moglo bi se reći i jedna od retkih koja je umela da pri pisanju o (za to vreme najčešće) “muškoj” temi – izrazi svoj ženski, istovremeno tanani, a od strasti promukli glas. Nazivali su je i kraljicom izmišljanja i lažljivicom, ali u putenosti svojih spisa, zasigurno, vrištala je prirodno i slobodno.

Read more...

AkuzatiV - Online magazin

Back to top