,,Danga" Radoja Domanovića

Dan je protekao mirno, bez trzavica. Uveče je večerao, popio čašu vina, čačkao zube, iskoristio sve svoje građanske slobode, uzeo knjigu da bi se uspavao, i onda-san. Koliko je sam san bio čudan, toliko ga je zaprepastilo saznanje da on, dobar, poslušan, koji uzdrhtalom rukom uz osmeh salutira otpalom policijskom dugmetu, može da sanja tako.

U snu je posrtao kroz hladnu, snežnu noć, penjao se i padao po klizavom, uskom drumu. Gole grane su mu parale kožu čim bi ga dotakle. Bauljao je neznano kuda. Neobična noć je trajala nestvarno dugo, možda čitav vek.

Read more...

"Desetica" Ivana Cankara

Sećao se...

Danima je kišilo. Olovni oblaci su prekrili grad, pritiskajući krovove kuća. Vlažno drveće je pružalo crne grane kao vapaj. Pogrbljeni retki prolaznici zamicali su brzim koracima. Sve je bilo mokro, sumorno, sivo.

Izašao je iz kuće žurno, kao da ga neko goni. Nije mogao da ostane u njoj ni trenutka više. Drugovi, s kojima je delio stan, poticali su iz dobro stojećih kuća. Bili su vedri, bučni, razigrani, nepoterećeni. Ozbiljni, mršavi, večno zabrinuti dečak, čiji se život među njima sastojao samo od školskih obaveza, bio im je sasvim nerazumljiv i neprihvatljiv. Krupna, stroga gazdarica posmatrala ga je podozrivo, sumnjičavo. Osećao je da ga ne voli i čudnu zebnju dok bi prolazio pored nje. Želeo je što pre pobeći. Pogled mu se zaustavio na stolu postavljenom za doručak i kafi koja se pušila. Skoro mu je pozlilo od razdirućih grčeva gladi. Kod kuće je rekao da ima plaćeni doručak. Nije želeo rastuživati majku.

Read more...

Cenzura, zanat najstariji

Autor: Vladimir Arsenijević

Rukopisi ne gore“, ključna je rečenica iz romana „Majstor i Margarita“ Mihaila Bulgakova. Izgovara je Nečastivi lično, u ulozi stručnjaka za magiju Volanda, obraćajući se Majstoru, jednom od glavnih junaka knjige i po mnogo čemu alter-egu samog pisca, dok mu vraća rukopis koji je ovaj, u očajanju, spalio, uveren da to čini jednom zauvek. Kad, međutim – eto vraga!

I to doslovno.

Read more...

Zbogom, Hemingvej

Prišivši treću zlatnožutu crtu na levi džep maslinasto-zelene bluze, iako zvanična komanda još nije bila stigla, ali stvar je gotova, šta tu ima da se čeka, poručnik Višić je, nepojmljivo-veštom, bezmalo nadčovečanskom akrobatikom, tog vedrog i prijatno toplog subotnjeg oktobarskog jutra, glasno mutirao u kapetana Višića, što je u njegovom sistemu vrednosti bilo jednako osvajanju Kilimandžara, ili barem najviše bukve u selu, iz kojeg ga je pre petnaest godina ispratio otac, da postane muškarac, junak i ljudina, da se najebe majke izrodima, te da brani i sveti nejač svetskom nepravdom potlačenu, što će reći da postane sve ono čemu ja nisam bio ni nalik istog tog oktobarskog jutra, dok sam u njegovoj kancelariji jecao i ridao pred nervnim slomom, ponašajući se kao poslednja pičketina, bruka za slavne pretke i sramota za časnu vojsku i zastavu kojoj sam imao da poklonim još pet meseci svog bezvrednog života. A na smetlištu u krugu kasarne, trojica vojnika naslonjenih na lopate upijala su sunce u prljave uniforme i glatko izbrijana lica, dve zelene mačke su se parile, uprkos monopolu koji je na ovaj čin polagao februar, crni ofucani pas je lajao na praznu bocu kokakole, život je prolazio, vreme je stajalo. Novoprišiveni kapetan je i dalje srao, vojnik ne sme da cmizdri, vojska je škola života, ipak sam ja iskusniji, ja sam i psihologiju studirao, doduše nisam studirao, ali sam je proučavao, osećao sam kako mi se u nozdrve uvlači nesnosan smrad, eh što nisam na smetlištu, žalio sam, a kancelarija se sve više ispunjavala kapetanskim govnima, koja su se širila oko njega u koncentričnim krugovima, potiskujući me prema vratima, sve dok me nisu izgurala napolje, sve do WC-a, gde sam konačno, jednu za drugom, spržio tri cigarete, udišući iznenađujuće svež vazduh polurazrušene kabine sa čučavcem. Napolju, ako se tako može reći, to jest u krugu kasarne, mravinjak zelenih dečaka marširao je pistom, zamišljenom kružnom stazom koja nikuda ne vodi, odgovarajući na povremeno "vrlo dobro", složnim usklikom, ili urlikom, "služimo narodu", besprekorno-uzaludno dočaravajući bezumnu mašinu za proizvođenje ujednačenih koraka, koja je pre nepunih petnaest minuta, po želji jednog proćelavog lika imala bezbroj puta da na sav glas ponovi "mi nismo normalni". Oko tri popodne, po isteku radnog vremena, doduše kako za koga, kapetan Višić je napustio zasranu kancelariju, prošao kroz hodnik, sišao niz stepenice, ostavljajući govnjiv trag za sobom, ušao u kantinu, izderao se na nepravilno vezanu pertlu, uštinuo kantinerku za dupe, popio multivitamin, izišao iz kantine, prošao preko piste, srdačno pozdravio pukovnika koji ga nije primetio, javio se vojniku na prijavnici, išetao na ulicu, naoštrio pogled, dodatno učvrstio korak, usiljeno klimnuo glavom na zajebavanje dece i za petnaest minuta našao se tik uz groblje, u iznajmljenom stanu, koji je bio tek privremeno rešenje, dok mu "država lično" ne dodeli novo nameštenje i novu kuću u prestonici, sa novim regalom, kablovskom televizijom, kompletom priručnika za obuku mladih vojnika i novim udobnim krevetom, za razliku od troseda na kome se upravo izležavala njegova žena, staklena i čedna, bezmalo netaknuta, mirišljava, još uvek mokra, čitajući šareni časopis i pušeći dugačku cigaretu u prostoriji u kojoj se neće pušiti dok je on živ, odgovarajući mu rutinski na pitanje šta ima za jelo sa nosi se u kurac, što ne jedeš u menzi, otvori slobodno frižider, i koliko puta sam ti rekla da mi ne ulaziš u kuću u toj smrdljivoj uniformi, ne mogu nedelju dana od tebe da izvetrim, uvukla mi se govna u tapete, na šta je on samo stidljivo ćutao, slušao tridesetak sekundi, otišao u kupatilo, skinuo uniformu, obukao trenerku, spakovao uniformu u kesu, izneo kesu na terasu, vratio se u sobu, nesigurno poljubio ženu u rame, saopštavajući joj da ide da se prošeta, ona se sa gađenjem izmakla, ne odgovorivši ništa, nastavljajući da čita šareni časopis i puši dugačku cigaretu čiji je dim pratio kapetana do ulaznih vrata izišavši zajedno sa njim nazad na ulicu.

Read more...

Kafkinim očima promatrati svijet

Kafkinim očima promatrati svijet, to je nešto čemu sam oduvijek težio ili bio prirodom natjeran. A onda se dogodilo da sam nenadano dobio poziv u Češku, u Prag, njegov grad i naravno da me je odmah počela kopkati zamisao: pokušati promatrati ga njegovim očima. Nisam mogao poželjeti više! Sa sobom na put ponio sam debelu žutu knjižurinu koju obično držim na polici kao branu za ostale knjige, kako ne bi popadale: Kafkine Dnevnike. Sa svakom pročitanom riječi u kupeu vlaka koji se trucka najprije slovenskim, a potom austrijskim brdima kao da ulijevam i malo Kafke u sebe.

Read more...

AkuzatiV - Online magazin

Back to top