Zbogom, Hemingvej

Prišivši treću zlatnožutu crtu na levi džep maslinasto-zelene bluze, iako zvanična komanda još nije bila stigla, ali stvar je gotova, šta tu ima da se čeka, poručnik Višić je, nepojmljivo-veštom, bezmalo nadčovečanskom akrobatikom, tog vedrog i prijatno toplog subotnjeg oktobarskog jutra, glasno mutirao u kapetana Višića, što je u njegovom sistemu vrednosti bilo jednako osvajanju Kilimandžara, ili barem najviše bukve u selu, iz kojeg ga je pre petnaest godina ispratio otac, da postane muškarac, junak i ljudina, da se najebe majke izrodima, te da brani i sveti nejač svetskom nepravdom potlačenu, što će reći da postane sve ono čemu ja nisam bio ni nalik istog tog oktobarskog jutra, dok sam u njegovoj kancelariji jecao i ridao pred nervnim slomom, ponašajući se kao poslednja pičketina, bruka za slavne pretke i sramota za časnu vojsku i zastavu kojoj sam imao da poklonim još pet meseci svog bezvrednog života. A na smetlištu u krugu kasarne, trojica vojnika naslonjenih na lopate upijala su sunce u prljave uniforme i glatko izbrijana lica, dve zelene mačke su se parile, uprkos monopolu koji je na ovaj čin polagao februar, crni ofucani pas je lajao na praznu bocu kokakole, život je prolazio, vreme je stajalo. Novoprišiveni kapetan je i dalje srao, vojnik ne sme da cmizdri, vojska je škola života, ipak sam ja iskusniji, ja sam i psihologiju studirao, doduše nisam studirao, ali sam je proučavao, osećao sam kako mi se u nozdrve uvlači nesnosan smrad, eh što nisam na smetlištu, žalio sam, a kancelarija se sve više ispunjavala kapetanskim govnima, koja su se širila oko njega u koncentričnim krugovima, potiskujući me prema vratima, sve dok me nisu izgurala napolje, sve do WC-a, gde sam konačno, jednu za drugom, spržio tri cigarete, udišući iznenađujuće svež vazduh polurazrušene kabine sa čučavcem. Napolju, ako se tako može reći, to jest u krugu kasarne, mravinjak zelenih dečaka marširao je pistom, zamišljenom kružnom stazom koja nikuda ne vodi, odgovarajući na povremeno "vrlo dobro", složnim usklikom, ili urlikom, "služimo narodu", besprekorno-uzaludno dočaravajući bezumnu mašinu za proizvođenje ujednačenih koraka, koja je pre nepunih petnaest minuta, po želji jednog proćelavog lika imala bezbroj puta da na sav glas ponovi "mi nismo normalni". Oko tri popodne, po isteku radnog vremena, doduše kako za koga, kapetan Višić je napustio zasranu kancelariju, prošao kroz hodnik, sišao niz stepenice, ostavljajući govnjiv trag za sobom, ušao u kantinu, izderao se na nepravilno vezanu pertlu, uštinuo kantinerku za dupe, popio multivitamin, izišao iz kantine, prošao preko piste, srdačno pozdravio pukovnika koji ga nije primetio, javio se vojniku na prijavnici, išetao na ulicu, naoštrio pogled, dodatno učvrstio korak, usiljeno klimnuo glavom na zajebavanje dece i za petnaest minuta našao se tik uz groblje, u iznajmljenom stanu, koji je bio tek privremeno rešenje, dok mu "država lično" ne dodeli novo nameštenje i novu kuću u prestonici, sa novim regalom, kablovskom televizijom, kompletom priručnika za obuku mladih vojnika i novim udobnim krevetom, za razliku od troseda na kome se upravo izležavala njegova žena, staklena i čedna, bezmalo netaknuta, mirišljava, još uvek mokra, čitajući šareni časopis i pušeći dugačku cigaretu u prostoriji u kojoj se neće pušiti dok je on živ, odgovarajući mu rutinski na pitanje šta ima za jelo sa nosi se u kurac, što ne jedeš u menzi, otvori slobodno frižider, i koliko puta sam ti rekla da mi ne ulaziš u kuću u toj smrdljivoj uniformi, ne mogu nedelju dana od tebe da izvetrim, uvukla mi se govna u tapete, na šta je on samo stidljivo ćutao, slušao tridesetak sekundi, otišao u kupatilo, skinuo uniformu, obukao trenerku, spakovao uniformu u kesu, izneo kesu na terasu, vratio se u sobu, nesigurno poljubio ženu u rame, saopštavajući joj da ide da se prošeta, ona se sa gađenjem izmakla, ne odgovorivši ništa, nastavljajući da čita šareni časopis i puši dugačku cigaretu čiji je dim pratio kapetana do ulaznih vrata izišavši zajedno sa njim nazad na ulicu.

Za to vreme, ja sam sedeo na podu bučnog, zadimljenog i polumračnog vojničkog kluba, držeći u ustima cigaretu, desnom rukom plastičnu čašu retke kafe, a levom pritiskajući na koleno Hemingveja, koji mi je upravo dočaravao užas na licu Mari Morgan dok na operacionom stolu gleda svog mrtvog muža Harija, ne znajući kako da objasni trima ćerkama da njihovog oca više nema, zatvorio sam knjigu, pogledao u musavi prozor kroz koji se video jablan i komad neba, ptica se ljuljala na telefonskoj žici, mlazni avion, kakve sam kao dete viđao zamišljajući želje, bez zvuka je za sobom ostavljao sanjivi trag, zatvorio sam oči, pokušao da zamislim želju, otvorio oči, ponovo pronašao na nebu belu stazu, koja se prekidala na granici između prozora i prljavog zida, išaranog potpisima i brojem tužnih dana koji su nekada nekome ovde preostajali, Hemingvej mi je na kolenu podrhtavao, kao da će svakog trenutka zaplakati, da li zbog Mari Morgan ili zbog mene, to nisam mogao znati, samo sam ga stisnuo uz sebe najjače što sam mogao, zagrizao dogoreli opušak, ispljunuo ga na pod po kome sam prolio ostatak kafe, stavio Hemingveja u džep, prošetao dva kruga po klubu, otvorio vrata, otišao do terase koja je bila sasvim prazna, prekoračio ogradu, odgurnuo se od nje, poleteo prema zemlji, pomislio kako bi ipak bilo izuzetno glupo da se ubijem zbog ovakve budalaštine, predomislio se, uspravio se u vazduhu i dočekao se nepovređen na noge. Čim je za to saznao, kapetan Višić je dojurio u kasarnu sav besan, iako mu je nesumnjivo bilo drago što ima gde da dojuri, krenuo opet da sere svim snagama, ali ja ga više nisam slušao, i nakon nepunih mesec dana već sam sedeo nalakćen na svoj sto prekriven jedinom zastavom koja mi nikada neće uvalilti pušku u ruke i koja je preko ivica nežno padala do mojih nogu, sa jeftinog aparata krčao je orkestar proporcionalno izmešanih radio stanica, konobarica me ucrtavala u istoriju kafane, a ja sam plakao od sreće nad papirom na kome je pisalo da je poremećaj nastao pre stupanja u vojsku, te da služenje vojske nije uticalo na pogoršanje bolesti. Od nekoliko momaka sa kojima sam ostao u kontaktu, a koji još uvek nisu pokušali da se ubiju, saznao sam da je kapetan Višić nastavio da sere, češće i obilnije no ikada, da je ubrzo po mom odlasku, pored svoje kancelarije, zasrao i čitav hodnik, sve spavaone, vojnički klub, umivaonik, celu pistu, kantinu, restoran, nastavni objekat, letnju učionicu, terene za mali fudbal i odbojku, auto-park, smetlište i magacin sa hranom, pa čak i poligon za vatrenu obuku koji se nalazio na deset kilometara od kasarne. Kroz nekoliko dana, u lokalnim novinama osvanula je vest: "Kapetan T. Višić juče ujutro pronađen je mrtav u svojoj kancelariji. Smrt je nastupila pod nerazjašnjenim okolnostima, ulsed gušenja u sopstvenom izmetu. Specijalne jedinice vojske, koje su odmah po dojavi izašle na teren, s teškom mehanizacijom i još težom mukom, uspele su da nakon višečasovnog kopanja pronađu telo, ali ne i da ga operu, iako su prilikom ovog pokušaja korišteni najnoviji vatrogasni šmrkovi. Zbog neopisivog smrada koji se širio svuda oko leša i koji nije mogao da bude zaustavljen ni odlaganjem u čelični sef u kome se čuvalo posebno vredno naoružanje, kapetan je morao da bude sahranjen još istog dana, u prisustvu nekolicine svojih podređenih. Petorica vojnika su za ovu priliku izvučena iz najstrožeg pritvora kako bi ispalila počasni plotun."

U momentu ispaljivanja plotuna, Višićeva žena, koja je bila jako uznemirena, koja se osećala loše, kojoj je bilo muka i koja nije mogla da prisustvuje sahrani, besno je vrisnula, divljački mi zarivši dugačke nokte u leđa. Plotun, kako me je uveravala, nije čula. Čula je grmljavinu, i Čajkovskog, i zavijanje vukova u udaljenim planinama.

 

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Duško DOMANOVIĆ

Književnik, Novi Sad

AkuzatiV - Online magazin

Back to top