Zašto smatram britanski sastav Radiohead kraljevima postmoderne glazbe? Zašto uopće u isti koš trpam umjetnost i rock glazbu, i otkud mi uopće pravo rock nazivati postmodernom glazbom? (U kojoj mjeri, uopće, rock glazba može biti shvaćena kao lijepa umjetnost?) Odgovore na ta pitanja ostavljam za neki drugi put, ali za mene nema dvojbe – Radiohead su eklatantan primjer na koji način rock glazba može zauzeti umjetničku formu (čini mi se da je postmodernistički izraz za „umjetničko“ u rock i pop glazbi zapravo „alternativno“ pa se valjda odatle Radiohead smatraju alternativnim bandom).

(O idealu, rokenrolu i živim mrtvacima)

Dok mi prsti nervozno titraju oko tipkovnice, dvoumim se i propitkujem, zaslužuje li uopće taj čovjek da o njemu napišem jednu riječ, slovo, komentar, a kamoli čitav tekst?

Borisav Ðordević, poznatiji kao Bora Čorba, muzičar, pjesnik, rođen u Čačku 1952. godine, ovih je dana konačno i službeno uz gusle, rakiju i prasetinu dotaknuo dno. Doduše već dugo je on pri dnu, ali sada je uspio dotaknuti samo dno u selu simptomatičnog imena Ba. Postao je Bora i službeno četnički vojvoda, dok ofucan, ugojen ali ujedno i nekako ispijen, u maniri lutke od krvi i mesa, u svom ispranom crnom rokerskom "outfitu" stoji u stavu pozor i polaže zakletvu.

Na današnji dan, pre 60 godina rođen je Branimir Džoni Štulić. Zbog dubokog traga koji je ostavio u muzici i u životima brojnih generacija, možda je ovaj ,,okrugao“ broj dobra prilika da se nekom pesmom u kućnoj atmosferi ili na našim fb zidovima prisetimo njegovog muzičkog opusa.

Hvala za umetnost, srećan rođendan Džoni!

Van Morison, jel’ to onaj što je umro? Ne! Ovaj Morison je vrlo živ(ahan). Rođen je u Belfastu 31. avgusta 1945. godine, kao sin-jedinac muzički orijentisane porodice, pod krštenim imenom George Ivan. Počeo je da piše poeziju u 11. godini. Uporedo je uzimao časove muzike, te je već u trinaestoj kompetentno svirao gitaru, harmoniku, saksofon, što su mu i danas omiljeni instrumenti. Godine 1959. je shvatio da u školi gubi vreme, te se već kao klinac posvetio muzici. Sa legendarnom grupo “Them“ radio je od 1964-66, snimivši dva albuma uz nekoliko ritam i bluz klasika, pre svih “Gloriju“. Nakon napuštanja grupe, Morison se vraća u Belfast, a ubrzo na poziv producenta Berta Bernsa, odlazi u Njujork. Posle mnogih peripetija, ova se saradnja završila sa nekoliko singl ploča, dva nedorečena albuma i – smrću Berta Bernsa, decembra 1967.

Njegov klavir je uvek u stanju teškog pijanstva. Njegov svet je zelen, jer on zna da se proleće ne može zaustaviti. Kada ode, niko neće znati da ga nema. Njegova Alice i on žive negde između ljubavi, pijani na mesecu ili negde na samom dnu sveta. Tamo ponekad zaigraju ruski ples, dok joj on priča o gresima svog oca i upozorava je da nikada ne razgovara sa strancima. 

 „Siđi sa krsta, iskoristićemo drvo!“ - rekao bi Tom Waits.