Autorka: Jelica Greganović 

Država je namerna da skupi oko 620.000 evra. Od građana. Na dobrovoljnoj bazi, naročito ako to građani ne primete. Pomoću doplatnih poštanskih marki. Onih marki koje su ovde pominjane kao jedan od načina na koji bi država mogla da pritekne u pomoć teško bolesnoj deci. Te poštanske marke su izdate i prodaju se na osnovu uredbe objavljene u Službenom glasniku br. 44/2013, pod zvaničnim nazivom Uredba o izdavanju doplatne poštanske marke »IZGRADNJA SPOMEN-HRAMA SVETOG SAVE«.

(Paul-Louis Thomas, Vladimir Osipov, Grammaire du bosniaque, croate, monténégrin, serbe, Institut d’études slaves, Paris 2012, str. 621)

U izdanju Instituta za slovenske studije u Parizu, nedavno je na francuskom jeziku objavljena prva zajednička Gramatika bosanskog, hrvatskog, crnogorskog, srpskog jezika iz pera koautorskog para koji čine poznati slavista sa Sorbone profesor Pol-Luj Toma (Paul-Louis Thomas) i Vladimir Osipov, profesor sa Nacionalnog instituta za orijentalne jezike i civilizacije.

Štampanje ove gramatike je poduhvat vrijedan pažnje i divljenja, jer su autori francuskim studentima i drugim frankofonim korisnicima detaljno i pregledno predstavli gramatički sistem četiri nova standarda, sa svim izmjenama i varijantama, naučno utemeljeli svoje tvrdnje u sociolingvističkoj teoriji kad je u pitanju odnos prema novim standardima, njihovim identitetima i imenima, dobro poznajući sociolingvističku situaciju nakon raspada bivše Jugoslavije, dijalektologiju a dijelom i istoriju jezika.

To nije bio nimalo lak zadatak.

Autorka: Dorta Jagić

Kao i mnogi pisci i putnici, volim hotele i njihove različite poezije. Točnije, neobična pretapanja različitih nijansi ugodne prolaznosti i bezdomnosti, melankolije i kiča, istrtosti i luksuza, otmjenosti i samoće. Uz hotele se neizbježno veže beskonačan lanac asocijativnih nizova, povijesnih anegdota i osobnih sjećanja, naslovi knjiga, filmova i feljtona, naposljetku, neke fabule sa stranica crne kronike. Kad kažeš hotel u nutrini se zaplete gotovo neraspletivo klupko složenih psihograma, informacija i bizarnih detalja. Ali u stvarnim hotelskim svjetovima, na licu mjesta, nema mnogo digresija, komplikacija i nedoumica. Jezik hotela poznaje samo jednostavnu gramatiku. Sav se hotelski promet odvija na škrtom jeziku ključeva s brojem, datumom prijave i odjave, kratkim uljudnostima i rastopljenim vremenom koje kaplje iz nosa sobarica.

Postoji običaj, u anglosaksonskom svijetu, da se maturantima ili diplomcima gimnazije, koledža ili fakulteta, na ceremoniji dodjele diploma prigodnim govorom obrati neki pisac ili druga pozvana slavna ličnost. Govor na kraju školske godine, tzv. commencement speech, maturantima Kenjon koledža održao je Dejvid Foster Volas (1962–2008). Možda i najdarovitiji američki pisac rođen u drugoj polovini dvadesetog vijeka umro je, nažalost, prerano; izvršio je samoubistvo 12. septembra 2008. godine.

Pero Simić (Rock 82, avgust 1982.)

Avgust 1982: "Vrući dani i vrele noći" - i bukvalno, i diskografski, s obzirom da je u domaćim prodavnicama ploča najtraženija upravo kompilacija sa tim naslovom, na kojoj se nalaze letnji hitovi Jugotonovih uzdanica Azre, Idola, Zane, Filma... Leb i Sol putuju kao muzička pratnja pozorišnoj družini KPGT na njihovoj turneji po Americi... Aki iz Parnog valjka odlazi na dosluženje vojnog roka... Riblja čorba miksuje "Buvlju pijacu" u Londonu... Bulevar s nestrpljenjem iščekuje svoj LP prvenac "Mala noćna panika"... Bijelo dugme gostuje u Bugarskoj, a Goran Bregović se uspešno brani od tamošnjih obožavateljki, jer je u društvu naše najlepše manekenke Ljiljane Tice... D'Boys razmišljaju da angažuju pevačicu, baš kao što planiraju da u grupu uključe i Gorana Vejvodu... Mnogi zameraju rokeru Dadi Topiću što na Jadranu ima zajedničke nastupe sa Zlatkom Pejakovićem... Iz nekih društveno-političkih organizacija diže se preteći upitnik: moraju li domaće rock grupe da nose "sumnjiva" imena kao što su U Škripcu ili Berlinski zid?!... S druge strane, FK Crvena zvezda nimalo se ne buni što se jedna grupa u Londonu nazvala Red Star Belgrade, a jedna u Nemačkoj - Roter Stern Belgrad!... A gde je u celoj toj letnjoj priči Miladin Šobić?

Posle raspada Jugoslavije, jedna od stvari koja je ostala zajednička državama nastalim na njenom tlu bio je prezir prema Balkanu. Taj prezir izražavale su političke elite, koje su svoje programe nacionalne emancipacije, modernizacije i demokratizacije predstavljale kao bekstvo od Balkana. Parola s kojom je Hrvatska demokratska zajednica 1995. izišla na izbore glasila je: «Tuđman a ne Balkan». Tu parolu navodi Dunja Rihtman-Auguštin u izvanrednom eseju pod naslovom «Zašto i otkad se grozimo Balkana?», objavljenom 1997. godine. Kao primer obračuna nove hrvatske vlasti sa Balkanom, ona pominje i promenu naziva najvećeg zagrebačkog bioskopa: «Kino moje mladosti Balkan sada se ponosno zove Europa!»

Marcel Bertone

Mala moja Helen, kad budeš čitala ovo pismo, tvoj će mladi mozak sigurno već počinjati da razumijeva život. Žalit ćeš, što uza se nemaš oca, koji bi tebe i tvoju majčicu učinio sretnom. Moja Helene, treba da saznaš jednog dana, zašto je tvoj otac umro u dvadeset i drugoj godini, zašto se žrtvovao, zašto je izgledalo da te ostavio. Volio sam te najvećom očinskom ljubavlju, što je čovjek može osjećati. Sanjao sam lijepe sne o tvojoj budućnosti: ja ih više ne mogu ostvariti, ali imam povjerenja u tvoju majčicu, koja ce me znati zamjeniti. Mala moja Helene, sad su dva sata, a u četiri moram biti pripravan, kad će nas povesti na streljanje. Čuj i poštuj ove moje želje:

Zašto gastarbajteri i zašto sada? Zato što nam kritički uvid u taj fenomen omogućava da sasvim drukčije ispripovijedamo noviju povijest i zato što je tema postala neočekivano aktualna u kontekstu današnje krize. 

Započnimo najprije s jednom anomalijom u zapadnom pogledu. U postkomunističkom diskursu, koji čak i kada ga se proizvodi u Istočnoj Europi odražava ništa doli ideologiju zapadnih pobjednika, slučaj jugoslavenskih gastarbajtera intepretira se kao još jedan dokaz za povijesni neuspjeh komunizma, konkretno kao posljedica jedne tipično socijalističke (loše) ekonomije koja nije mogla ispuniti obećanje pune zaposlenosti i osigurati ljudima radna mjesta. Prema tome, gastarbajteri su bili tek jugospecifična podvrsta ne-brojenih žrtava komunizma, takoreći jedno malo poglavlje Crne knjige komunizma. Na taj je način njihova priča naprosto utopljena u historijskom iskustvu komunističkog Istoka, koji je, nota bene, postao jedinstveni kulturno povijesni prostor tek naknadnim supsumiranjem pod pojam totalitarizma. Ta logika, naravno, nije lišena proturječjâ. Da su gastarbajteri i bili tek žrtve komunističkog totalitarizma, onda bi im upravo ta sloboda čije se potiskivanje tako glasno onomad predbacivalo komunizmu (sjetite se samo Berlinskog zida) – naime sloboda kretanja, odnosno otvorene granice tadašnje socijalističke Jugoslavije – bila zla kob.