Autor: Mathias Wörsching

Ni fašizam ni teorije o njemu ne postoje u singularu. Onoliko koliko je raznovrstan fašizam, toliko su raznovrsni i (spoznajni) interesi pri njegovu istraživanju. No pritom je pojam “fašizma” previše često degradirao na puku političku borbenu etiketu bez stvarnog analitičkog sadržaja. Nasuprot tome – i s obzirom na itekako realne aktualne prijetnje njegova ponovnog uspona u doba duboke ekonomske krize – krajnje je vrijeme da se ponovno pokrene ozbiljno fundirano razmatranje kako samog pojma, tako i postojećih teorija fašizma.

U Srbiji odavno više nema kafana. Nema ni legendarnih pijanaca, droca i pevaljki, one "Mile koja služi dok pijano srce za Anom tuži", nema tog blata i balege u kome se mogao pronaći biser apsolutne sposobnosti za katarzu, onog "Dotako sam dno života" nema, a opet to jednostavno, iako istinito, uopšte nije tačno. Nema tih kafana, zaista, i lika Cice Perovića koji kao nekakva Kafkina senka izroni iz tame "dok lije na uglu petrolejska lampa, svjetlost crvenkasto žutu" nema, jer nema te forme i tih oblika, karakteri su međutim, i dalje tu, i s obzirom na nove forme, banalnije i bizarnije, i sami karakteri su "evoluirali" u skladu sa njom.

Dakle-izbori.

U državi u kojoj sudski procesi protiv pripadnika političke klase najčešće zastarevaju, u kojoj je pozadina atentata na premijera i danas misterija, a osobe sa više desetina krivičnih prijava zbog dilovanja droge, iznuda i fizičkih napada šetaju slobodno, lako je pomisliti da pravosuđe služi samo za ukras. Međutim, naše tužilaštvo i sudovi i te kako umeju da pokažu agilnost. Sve što je potrebno jeste da proces bude savršeno besmislen.