Snježana Kordić - "Jezik i nacionalizam"

Tipični mit svakog nacionalizma je da je vlastita nacija bila paćenik, žrtva izložena povijesnim nepravdama koje je danas potrebno ispraviti. I Hitlerova »nacionalsocijalistička propaganda koristila je nacionalističku ideologiju žrtve« (Claussen 1988). A u novije vrijeme se npr. u hrvatskim udžbenicima povijesti uzgaja mit o nacionalnom paćeništvu Hrvata (Bellamy 2003: 150). Za ulogom mučeničke nacije poseže se zato što »uloga potlačene nacije koja pati zna biti privlačna i integrirati stanovništvo u naciju. Uloga mučenika proizvodi samosažaljenje, kolektivnu sentimentalnost [...]. Zajednica ljudi izloženih istom pritisku, istoj opasnosti je nerijetko jače povezana nego zajednica trijumfa« (Lemberg 1964 II: 69).

Ima tome već najmanje godinu dana od kada su nas ljubitelji obljetnica počeli upozoravati na nadolazeću stogodišnjicu izbijanja Prvog svjetskog rata. Budući da se raznorazne proslave i  memorijali ne dešavaju samo zato da bi se iz ormara izvuklo najbolje odijelo, nego da bi nas se podsjetilo na ideje i vrijednosti na kojima se zasniva određeno društvo, lako je predvidjeti kako ćemo se naslušati velikih riječi tokom brojnih manifestacija obilježavanja početka rada masovne klanice, koja je u periodu jul 1914. - novembar 1918. odnijela milione života.

Nije nemoguće, ma koliko ta mogućnost neuvjerljivo zvuči, da se ponekom zaboravnom oratoru u govorničkom zanosu otme surovom praksom obesmišljena zakletva: „Nikad više!“ No, ono što je ne samo predvidljivo i uvjerljivo, nego se uveliko i događa, jesu rasprave na kojima se od revizija brane uvriježena tumačenja prirode velikog rata, od kojeg se očekivalo da postane onaj koji će okončati sve ratove.

Srećem jednu ženu stalno, u bež kaputu. Kupuje u supermarketu u kom i ja. Lepa je u tom kaputu. Doseže joj malo iznad kolena, a ispod njega, tako mi se čini da mora biti, ima isto nešto jako lepo. Neku suknju ili haljinu, sigurno, jer vide joj se noge, lepe i vitke, u tamnim čarapama uglavnom.

Autor: Mladen Stilinović 

Kao umjetnik učio sam i od istoka (socijalizma) i od Zapada (kapitalizma). Naravno, sada kada su se granice i politički sistemi promijenili, takvo iskustvo više neće biti moguće. Ali ono što sam ja naučio iz tog dijaloga ostaje mi. Gledanje i poznavanje umjetnosti Zapada navelo me je ovih dana na misao da na Zapadu ne može biti umjetnosti. Ne tvrdim da je nema. Zašto ne može biti umjetnosti na Zapadu? Odgovor je vrlo jednostavan. Umjetnici Zapada nisu lijeni. Umjetnici s istoka su lijeni, a hoće li oni sada kada više nisu umjetnici Istoka ostati lijeni, to ćemo vidjeti.