SVI BI DA BUDU SYRIZA: Ljevicu najbolje ubija brak sa fašizmom

Podsjetimo se: ljevicu kod nas, u Srbiji i Crnoj Gori, nije uništio ni pad Berlinskog zida, ni raspad Jugoslavije, uništio ju je brak sa fašizmom na koji je ta ljevica pristala devedesetih.

Piše: Andrej Nikolaidis

Kaže mi urednik: Mogli bismo jedan o tome zašto kod nas nema stranke kakva je Siriza.

Mogli bismo, naravno.

No prije svega: šta je „kod nas“? Nažalost, današnje „kod nas“ je kod nas u Bosni, kod nas u Crnoj Gori, kod nas u Srbiji... I tu zaista nema ničeg nalik Sirizi. A hoće li i kad će, ne zna se. U nekadašnjem našem „kod nas“, u Jugoslaviji – ima. Eno je Radnička fronta u Hrvatskoj, eno je Združena levica u Sloveniji. A hoće li i kad će ljevica kod nas preuzeti vlast, ne zna se.

Pošto sam na Al jazeeri objasnio zašto u ovom trenutku Sirizi i Grcima želim sve najbolje, nećete zamjeriti da sad pomenem i nekoliko sitnica koje me odbijaju od Ciprasove politike.

Kada je, tokom nedavne posjete Beogradu, Cipras po Srbiji, ponosno kao da šeta lipicanera, paradirao sa Aleksandrom Vulinom, autentičnim predstavnikom, je li, srpske ljevice, stvar je kod tankoćutnih ljevičara izazvala zgražavanje. Kod mnogih, dakako, i nije.

KRETENI NA LJEVICI

Evropska je ljevica puna kretena koji su Miloševiću aplaudirali dok je gazio Bosnu, osnivali komitete za njegovu odbranu i stali na njegovu stranu, posve u skladu sa idiotskom tradicijom ljevičarskih intelektualaca spremnih da podrže svakog tiranina koji se sukobi sa „imperijalnim Zapadom“ i, zarad viših, dakako emancipacijskih i progresivnih ciljeva, negiraju njegove zločine.

Dobronamjerni su zaključili da je Cipras napravio grešku u koracima, da nije znao ko je Vulin... A šta ako je znao? Šta ako Vulin nije Ciprasova greška, nego strateški partner, kako sam Vulin želi da mislimo?

Siriza je, dakle, pobijedila i sve na Balkanu što mrzi Zapad pjeva od sreće. Igra rokenrol cijela Jugoslavija. Pjevaju eurofobi sa hrvatske desnice. Pjevaju pravoslavni nacionalisti. Opet su zalajala Miloševićeva paščad. Pjevaju mladi ljevičari. Na koncu, jasno je, nekome neće biti do pjesme. Neko se tu zajebao, neko će biti razočaran. Neko je pogrešno procijenio Sirizu.

Kritikovati Zapad dakako ima smisla (dapače: obavezno je) sve dok kao alternativu ne ponudiš Putina, sve dok prstom, kao cilj kome težiš, ne pokažeš na Rusiju. Jer Putinova Rusija oligarha, beskrajne prvobitne akumulacije kapitala i zvjerskog neliberalnog kapitalizma ima sve mane „trulog“ Zapada. I nijednu njegovu vrlinu.

Stoga se Ciprasovo udvaranje Rusiji u prvim danima nakon izbora, začinjeno ogavnom izjavom o Ukrajini (novi je Grčki premijer našao za shodno da pljune po zemlji koju Putin komada), moglo pratiti samo sa gađenjem. Dakako: već znam ispriku... To je ustupak manjem koalicionom partneru (kojem je, uzgred, prepuštena spoljna politika), koji zahtijeva zaokret Grčke ka Rusiji. Uzgred, Ciprasov koalicioni partner je tek malo bolji od Zlatne zore: zalažu se za manje-više isto, samo nemaju nacističku ikonografiju. Srebrna zora, ukratko.

NEMA KO NE APLAUDIRA

U Crnoj Gori je Janko Vučinić, nekada vanredno hrabri i djelatni sindikalni aktivista, danas poslanik u crnogorskom parlamentu, najavio osnivanje „crnogorske Sirize“. On će to učiniti u okviru opozicionog saveza „Demokratski front“. Koji, za sada, dok im Vučinić ne priključi svoju žestoku lijevu partiju, čine jedna desno-od-centra, jedna još-dešnje-od-centra i jedna ekstremno desna stranka, pri čemu su druge dvije otvoreno i agresivno anti-NATO i proruske, dok je prva tu retorički ambivalntna, ali praktično, kroz politički savez u kojem participira, putinovski opredijeljena. Juče su te stranke bile na protestu protiv Tačijeve posjete Podgorici, protestu na kojem se skandiralo „Ubij Šiptara“. Sutra će u koaliciju sa „crnogorskom Sirizom“.

Svi podržavaju Sirizu, svi bi da budu Siriza. Nešto tu, da ponovim, nije u redu. Neko se tu, da ponovim, zajebao.

Dakako, niko razuman neće osporiti važnu borbu koju Siriza vodi zbog toga što u ovom trenutku Ciprasu aplaudira sve ono najrigidnije u Srbiji i Crnoj Gori. Kada je Vulin nakon izborne pobjede Ciprasu poručio da ima mnogo toga da nauči od srpske ljevice, nama koji pamtimo devedesete godine prošlog vijeka sledila se krv u žilama. Jer ta ljevica bila je proruska, nacionalistička, u savezu sa Šešeljem i SRS-om, njegovom verzijom Zlatne zore, izolacionistička... Predvodio je šarmantni par Milošević-Marković.

Dakle: ono čemu se nadam je da će Cipras uspjeti.

Ono od čega strahujem je da na krilima Sirize neće porasti Radnička fronta, nego Živi zid. Da će izborna pobjeda Sirize „kod nas“ pospješiti razne vrste crveno-crnih, antizapadnih politika.

Podsjetimo se: ljevicu kod nas, u Srbiji i Crnoj Gori, nije uništio ni pad Berlinskog zida, ni raspad Jugoslavije. Nju je uništio brak sa fašizmom na koji je ta ljevica pristala devedesetih.   

(zurnal.info)

Read more...

Borislav Pekić: DISKRETNE ČARI KOMPROMISA

"Kompromis je osnovni modus postojanja u kome su neregulisani i svi ostali. Planetarna su kretanja kompromisi između tuđih privlačnih sila i vlastite mase. Kao privremeno postojanje, život je kompromis između nepostojanja i večnog postojanja. Čovek je kompromis između inteligencije i instinkta. Ni ljudska zajednica ovom modusu ne izmiče. I ona je kompromis. Kompromis između slobode i ropstva. Neupotrebljive slobode da zajednice nema i nekorisnog ropstva da osim nje nema ničeg drugog..."
(DNEVNIK, 1962)
Read more...

Žrtvama postkomunističkog terora

Svojevremeno je Benedikt Anderson primetio da nacionalizam nikada nije proizveo niti jednog velikog mislioca. Ta politička ideologija nema iza sebe niti jednog Marksa, Tokvila ili Hobsa, pisao je Anderson.[1] Možda je razlog tome posve banalan: moderni oblik intelektualnosti zahteva određenu kritičku distancu spram religiozno-mitoloških priča koje čine osnovu svake kulturne zajednice, odnosno svakog nacionalizma. Jedna od tih zanimljivih religiozno-mitoloških naracija jeste ona o srpskom narodu u periodu takozvanog realnog socijalizma. Iako govori o tom vremenu, priča je konstruisana u periodu postkomunističke tranzicije i za potrebe procesa tranzicije. Kako je tranzicija završena, a sve nekadašnje jugoslovenske državice i protektorati integrisani u globalni kapitalistički sistem, bilo bi zanimljivo podsetiti se te priče.

Read more...
Subscribe to this RSS feed

AkuzatiV - Online magazin

Back to top