Mihael PINTER

Mihael PINTER

Zagreb

  • Published in UGAO

La Revolution!

JA sam revolucija, moje misli su poput munja koje paraju oblake, moji tekstovi su poput vatre koja proždire zablude, nesmiljeno jurišam na Soroše, masone, iluminate, na moćnike iz Bilderberga, na Rothschilde, na J.P Morgana i one kurve megalomanske Rockafellere, moji proroci su Engdahl, Chomsky, Moore, Icke, moj idol je Trocki ne ona kurva masonska Lenjin.

NELE KARAJLIĆ - Od sarajevskog mita do beogradske budale

Naslov teksta sam uzeo iz odlične kolumne Andreja Nikoladisa objavljene na stranicama Slobodne Bosne još tamo 2004. godine pod nazivom "Nele Karajlić: Baš četnik", u kojoj autor poprilično jasno i decidirano svrstava Nenada Jankovića u red ljudskih ruina proizašlih iz rata na prostoru bivše SFRJ. Ipak, ovaj tekst neće imati intenciju baviti se isključivo likom i djelom Nenada aka Neleta ili samim ratnim raspadom "sarajevske pop-rock škole, za što je potrebna dublja analiza" kako mi sugerira koautor teksta Sarajlija Irfan Karagić, bez pretjerane ambicije za ulogom suca ili porotnika imam potrebu napisati nekoliko rečenica o bendu koji je uvelike utjecao na mnoge generacije ovih prostora, pa tako i na moju malenkost.

Dijete u noći

(Novi Sad - Zagreb, 1991.) 

Mrzim miris autobusa, a ni autobusni kolodvori mi nisu dragi baš, možda još od onog novosadskog krajem ljeta '91 godine, dok sam kao balavi mulac čekao sa majkom i bratom autobus za Sarajevo držeći u ruci Paninijev album "Ninja turtles", napola ispunjen ili napola prazan kako vam je draže. Michelangelo mi je bio najdraža kornjača, imenjaci smo bili pa je to valjda razlog, ne sjećam se više, jer nije da sam po naravi luckast, veseljak i šaljivdžija koji voli pizzu i barata nun chakama.

Ljudi su stranci (Termopil na dnevnoj bazi)

Izlazim tako pre neki dan iz vrtića u kojem na brigu tetama ostavljam svog prestolonaljednika i na samom izlazu se gotovo sudarim sa školskim kolegom iz osnovne škole, koju sam ima sada već gotovo dvadeset godina završio. Viđamo se mi i inače, onako ponekad samo "mahnemo kroz prozor kola" ili klimnemo glavom u gužvi u prolazu, tek toliko da zadovoljimo formu poznanika i negdašnjih kolega.

No, ovoga puta, sretosmo se baš onako jedan na jedan, svaki na svojoj strani hodnika uz podmuklu tišinu i kurtoazno pridržavanje vrata s njegove strane, kao da je riječ o liftu ili tramvajskim vratima, pa eto da ne pobjegne. Taman dok sam u glavi vrtio monolog o besmislu tog čina, prožet i zapečaćen vulgarnošću čiji konačni ishod i sažetak glasi:

"Koju p.... materinu mi držiš vrata!?"

Odjednom ustaša

Odjednom sam ustaša. Četvrti razred osnovne škole I.L.Ribara u malom pitomom selu na jugu Bačke, sjedim u učionici, početak je 1991. godine. Iz nekog razloga izjašnjavamo se o nacionalnosti tako što se ustanemo i kažemo šta smo. Ustajem i govorim: "Jugoslaven" - samo je falila "Hej Slaveni" u pozadini, suza na oku, srednje jak vjetar i zastava na jarbolu da to bude najmonumentalniji trenutak moga života.

Tako su mi rekli kod kuće, da se ne talasa reci Jugosloven, pritaji se, bilo je to svojevrsno ne zauzimanje strane u sranju koje se naveliko zahuktavalo.

"Ne, on je ustaša" - dobacuje dječak, kolega iz razreda koji se preziva (tragikomično) Schneider, ostali se naravno hihoću, eto kako se sudbina poigra, dočekao sam da me potomak okupatora u mojoj zemlji proziva za kvinslinga.

  • Published in UGAO

Turbo folk - (polu)svijet oko nas

Ne volim turbo-folk, ali ne volim ni kolače od sira, što ne znači da ti kolači nisu nekome ukusni. Istina je, doduše, da se kolači od sira ne vozaju uokolo u Range Roverima, da nisu kičasti, nekulturni, istina je da kolači od sira ne promoviraju niske strasti, plastiku, tupoću, konzumerizam, alkoholizam, voajerizam, kurvaluk, lobotomiju... Zbog svega toga, više cijenim kolače od sira i ljude koji vole kolače od sira, od ljudi koji vole turbo-folk. Poprilično jednostavna formula.

  • Published in UGAO

Za ideale ginu budale?

(O idealu, rokenrolu i živim mrtvacima)

Dok mi prsti nervozno titraju oko tipkovnice, dvoumim se i propitkujem, zaslužuje li uopće taj čovjek da o njemu napišem jednu riječ, slovo, komentar, a kamoli čitav tekst?

Borisav Ðordević, poznatiji kao Bora Čorba, muzičar, pjesnik, rođen u Čačku 1952. godine, ovih je dana konačno i službeno uz gusle, rakiju i prasetinu dotaknuo dno. Doduše već dugo je on pri dnu, ali sada je uspio dotaknuti samo dno u selu simptomatičnog imena Ba. Postao je Bora i službeno četnički vojvoda, dok ofucan, ugojen ali ujedno i nekako ispijen, u maniri lutke od krvi i mesa, u svom ispranom crnom rokerskom "outfitu" stoji u stavu pozor i polaže zakletvu.

AkuzatiV - Online magazin

Back to top