Balada o Kurtu

Kada sam se vratio u automobil, nisam vozio brzo. Kamo? Dan će biti dug, ali ljepše od ovoga neće biti, mislio sam. To je problem sa ranim jutrom: najugodniji je dio dana. Svaki nam dan počne vrhuncem: sve nadalje je pad, koji prekine tek san. Nadalje, ne znam o čemu sam razmišljao, koju sam muziku slušao niti kamo sam gledao. Pamtim jedino malu pticu žutih prsa: digla se iz žbunja kraj puta, uletjela u moju putanju i smrskala se o šoferšajbnu automobila.

Ta se smrt nije trebala desiti. Ja se krećem tlom, jer nemam kamo. Ona ima čitavo nebo, sve visine ovoga svijeta. Svaku mogućnost da me se kloni, i mene i ostalih ljudi. Zašto bi ptica letjela tamo gdje se ljudi kotrljaju, zašto bi skončala na staklu ili pod točkovima automobila? Samo je trebala raditi ono što rade sve ostale ptice - letjeti nebom. Sada bi bila živa.

Kao što je i Ian Curtis samo trebao raditi ono što rade svi ostali ljudi: trebao je otići na američku turneju, postati lider najvećeg benda na svijetu, uzeti novac, uzeti žene, uzeti slavu, uzeti moć. Umjesto toga, on je sve to odbacio i prije nego se objesio u svojoj bijednoj kuhinji u Macclesfieldu, na komadiću papira napisao: I Just Can't Cope Anymore...

Kao što je Kurt Cobain samo trebao raditi ono što rade svi ostali ljudi: uživati u slavi, novcu i moći koju je imao, nagomilati još od novca, onoliko koliko je dovoljno za čitav život, pa pobjeći negdje daleko od Courtney, daleko od depresivnog Seattlea. Umjesto toga, on je sve odbacio, zgrabio pušku i pucao u sebe, u jadnoj, sivoj kući u Lake Washingtonu, kraj muzičkog uredaja u kojem su policijski istražitelji pronašli disk R.E.M., posljednji koji je slušao.

Kao što je i Mozart samo trebao raditi ono što rade svi ostali ljudi: liječiti se kada je bio bolestan. Umjesto toga, on je do posljednjeg daha komponovao Requiem - uzgred, najveličanstveniji koji je ikada napisan.

Ili Walter Benjamin... I on je samo trebao raditi ono što rade svi ostali ljudi: nadati se. Nadati se da će preživjeti konc-logor u koji će ga nacisti strpati. Umjesto toga, on je, shvativši da ne može preći špansko-francusku granicu i umaći nacistima, legao u svoj krevet, u Hotel De Francia, u Portbou, i popio pilule morfija koje su donijele smrt.

Samo je za te ljude bilo mnogo više od svega što su bili spremni učiniti da bi očuvali život. Svaka smrt je, na neki način, samoubistvo. Uvijek nas ubije neka naša odluka, neki kompromis koji nismo htjeli napraviti. Život je kompromis i kompromisima se održava. Ali uprkos svim kompromisima na koje pristanemo, na koncu nas ubije neko samo na koje nismo pristali. Da smo samo malo manje pušili, ili da smo samo malo manje pili, da smo se manje drogirali, da smo samo manje jeli, da smo više hodali a samo malo manje brinuli, da smo manje tugovali — bili bismo barem malo duže živi. Znali smo da nas to može ubiti, pa ipak smo to uradili. To su smrti. Ostalo je tek nestajanje.

Kada ne bi bilo tako, kada ne bi bilo takvih, ovaj bi svijet bio Pakao, uređen po mjeri ideoloških i vjerskih fanatika - monstruozni kolaž staljinizma, nacizma, islamizma i hrišćanskog fundamentalizma. U takvom svijetu, u kojem bi retardirani fanatici živjeli i umirali zadovoljni, jer u takvom bi se svijetu znao red i svi bi bili i razmišljali isto kao oni: u takvom svijetu, pijetlovi bi, glatki i mrtvi kao patuljci u vrtovima, zakačeni za ograde oglašavali zoru. Njihove smiješne arije - pijetao kao da čitav život pročišćava grlo za veličanstvenu pjesmu koju nikada neće zapjevati - zamijenio bi mehanički zvuk, nalik na onaj kukavica iz švajcarskih satova. Krave bi, kao mliječna vojska postrojene, u špaliru čekale mužu. Seljaci bi marširali na njive, sa motikom o ramenu salutirali bi bisti vođe. Dok marširaju, pomolili bi se svom Bogu, koji iznad svega voli red. Ljudi u gradovima bi strojevim korakom išli na svoje poslove. Muževe uniformno obučene u siva odijela, sa baštenskih vrata pozdravljale bi njihove u uniformu domaćice obučene žene i njihova uniformno nasmijana djeca.

U linijama pravim kao put u bolju budućnost, kao pravednikov put u Raj, ljudi bi ćutke radili svoje poslove. Koje bi prekidali samo da se, u znak ohrabrenja, nasmiju radniku do sebe. Samo tada, i samo u vrijeme molitve. Čitav bi se dan svakoga čovjeka odvijao tačno, precizno i istovjetno, kao život mehanizma najboljeg ručnog sata.

Noću, sva bi se svjetla u kućama gasila u isti čas, koji bi zlobnici, kada bi ih bilo, kao da se društvo već nije obračunalo sa njima, nazvali policijskim satom. Svi bi na počinak odlazili u isti čas, a mir svijeta koji zasluženo odmara ne bi se svojim lavežom usudili narušiti ni psi lutalice, koji će ujutro dočekati šintere postrojeni pod bilbordom sa kojega čistokrvni njemački ovčar umotan u državnu zastavu pogledom punim ohrabrenja gleda u ulične mješance i poručuje: »ispunite svoju dužnost: prijavite se u šinteraj«.

Ako se naš svijet prostire sve do tamo dokle dopire naša misao, a mislimo jezički, pa su granice našeg svijeta granice našeg jezika, kako je onda mali, kako tijesan svijet čovjeka koji glavu koristi samo da bi njome klimao i da bi je pognuo. Kako zagušljiv je i klaustrofobičan svijet čovjeka koji jezik koristi samo da bi ponavljao: da.

Andrej Nikolaidis
"Sunčani dan na La Plaza de la Constitución"
Balada o Kurtu, str. 183-186
Izdavač: Antibarbarus, Zagreb
Priredio: A. Sivč