Parezija - otvoreni govor o nelagodnim istinama

(ulomak iz "Jadranka Brnčić, Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu") 

U grčkoj književnosti riječ se pojavila u Euripida (oko 484.-407. pr. n. e.) te, dakako, u tekstovima drugih antičkih autora (Platon, Plutarh, Galen, Lucian, Gorgija, Filodem), potom ju susrećemo krajem I. stoljeća u evanđeljima, pa opet u patrističkim tekstovima III. i IV. stoljeća. Parrhēsia (grč. παρρησία: παν = sve + ρησις /ρημα / govor) doslovno znači: sve govoriti. Obično se prevodi kao: slobodan govor (engl. free speech, njem. Freimüthigkeit), otvoren govor (engl. open speech, tal. discorso aperto) ili iskren govor (fr. franc-parler). Parrhēsiazomai znači koristiti se parezijom, a parrhēsiastes onaj je tko se njome koristi, tj. onaj koji istinito govori...

Temeljna karakteristika parezije, dakle, posvemašnja je podudarnost osobnog uvjerenja parezijasta i istine onoga što govori. Istinitost govornik jamči vlastitom osobom i ne odnosi se ponajprije na sadržaj iskazanoga nego na kakvoću odnosa govornika i onoga što govori – parezijast iskazujući istinu na određen način je, zapravo, proizvodi...

Parezijastička istina je prepoznavanje zbilje kakva jest i govor o njoj unatoč tomu što se onima koji sudjeluju u toj zbilji to može ne sviđati. Pritom parezijast ima poseban odnos prema istini govoreći ju iskreno i otvoreno, poseban odnos prema vlastitu životu, zbog izgovaranja istine često izloženu opasnosti, poseban odnos prema sebi ili drugim ljudima kroz kritiku ili autokritiku te poseban odnos prema moralnom zakonu kroz slobodu i dužnost...

Parezija ponajprije znači slobodu govora u grčkom polisu. Naime, svaki punopravni grčki građanin smio je slobodno i javno reći sve što misli o javnomu životu svojih sugrađana. Foucault pokazuje kako parezija izriče bit grčke demokracije jer upravo po slobodi govora, po pareziji, demokracija razlikuje od tiranije, despotizma ili aristokracije. Međutim, premda ne postoji demokracija bez parezije, sama demokracija ugrožava opstojnost istinskoga govora jer: tamo gdje svi slobodno govore, potrebno je da tkogod ima poseban »utjecaj«, da bude kvalificiran te da ga polis opunomoći da na temelju svih izrečenih mišljenja donese odluku u interesu sviju. Demokracija ugrožava pareziju jer ovisi o tom utjecaju pojedinca. Foucault podrobno raspravlja o prigovoru antičkih filozofa da demokracije ne mogu praviti razliku između istine i neistine te da im prijeti opasnost da kao istinu dopuste samo ono što većina smatra »istinom«. No, bez »kazivanja istine« demokracija ostaje praznom formom. Foucault stoga, prihvaćajući elitističku skepsu, daje joj iznenađujuće egalitaristički preokret – uspjeh demokracije veže uz iskrenost, otvorenost i samobrigu te kaže: što je više parezije, što više građani bez straha pred sobom i pred drugima pitaju za istinu, to je vitalniji njihov polis.

Drugo značenje pojma parezije Foucault susreće u kontekstu grčke filozofije. Riječ je o pareziji shvaćenoj kao otvorenost, posvećenost za istinu, istinoljubivost kakva je posebice prisutna u platoničkoj filozofiji. U filozofiji nije toliko riječi o tome da se slobodno govori sve što se misli, koliko o nužnosti kazivanja istine, tj. o obavezi isključivoga kazivanja istine. Budući da parezija zahvaća cjelokupnu njegovu egzistenciju, filozof-parezijast svojim kazivanjem istine poziva svoje sugovornike na promjenu cjelokupnoga njihova života.

Osobito je važno, tvrdi Foucault, da pojam parezije u Platona mijenja sâmo poimanje filozofije. Naime, filozofija se kroz pareziju poima onkraj politike: filozofija ne treba kazivati ono što treba činiti u politici, nego treba biti u poziciji trajne izvanjskosti. Treba neprestance kritizirati ono što je prijevara, zabluda i iluzija: jedino tako omogućuje funkcioniranje dijalektičke igre vlastite istine. Parezija ne isključuje filozofa iz politike, nego mu upravo, kroz posvećenost istini, omogućuje pravo uprisutnjenje u politiku, a to je hrabro, riskantno kazivanje istine unutar postojećega društva.

Treće područje parezije je psihagogija, odnosno briga za dušu drugoga u prijateljstvu. Riječ je o pareziji kao njezi duše, vlastite duše i duše drugoga, odnosno o pareziji u kontekstu prijateljskih odnosa. U američkim predavanjima o pareziji Foucault također ističe da se parezija nije događala samo u prijateljstvu, nego i u zajednici, primjerice u odnosu učitelja i učenika (posebice kod epikurejaca). Ona je bila način uvježbavanja u istini. Učenik je trebao njegovati pareziju spram učitelja, iznositi mu sve svoje misli, riječi, djela i nakane, a učitelj je sa svoje strane u duhu parezije trebao davati svoje mišljenje o svemu rečenom. Tako je parezija omogućavala duhovni i intelektualni rast učenika. Foucault je mišljenja da parezija pripada onomu što Platon naziva básanos – vatra kušnje. Riječ je o načinu ozbiljenja i razvijanja prijateljskog odnosa u kojem se osobe uzajamno kušaju jesu li dostojne za prijateljstvo ili nisu. Básanos zahtijeva homologiju (homología) – istovjetnost govora i mišljenja među osobama. Tri su uvjeta za takvu homologiju: 1. epistêmê (razumijevanje) – sve što prijatelj govori drugomu uvijek tako govori da vjeruje da je to istinito; 2. eúnoia (entuzijazam) – u odnos prijateljstva ne ulazi se iz koristi, nego iz ljubavi i 3. parrhēsia (otvorenost) – prijatelju se smije reći sve što se misli bez bojazni, straha i stida.

Parezija, dakle, prožima sva područja ljudske osobnosti kakva se ozbiljuje kao cjelovita kroz istinoljubivost u odnosu prema samom sebi, prema bliskim osobama i prema svojim sugrađanima; ili drugim riječima: u njezinu političkom, intelektualnom i emocionalnim očitovanju kroz iskrenost, otvorenost te brigu za sebe i drugoga (…)

Parezija je, zapravo, bipolaran pojam: u jednom slučaju »kazivanje istine« podrazumijeva formu samopotvrđivanja i usmjereno je na »estetiku življenja« kakva uključuje i moralnu dimenziju brige i za druge stanovnike polisa, a u drugom slučaju podrazumijeva hrabrost građana da javno istupi i stavi na kocku svoju sigurnost. U oba slučaja »kazivanje istine« je demonstrativna distanca prema općem: distanca od društvenih rutina mišljenja, od uobičajenosti, oportunizma i mišljenja većine. »Kazivanje istine« ometa laž i prijetvornost, bori se protiv jeftinog prilagođavanja i predrasuda. Istinit čin – čin diferencije kojom se građanin otima društvenoj konvenciji – važniji je od iskazane kritike. Život je »istinit« već onda kada je sam sebe iskreno doveo u pitanje te postavio pitanje o istini. Svjestan život nije samo drukčiji, sasvim drugi, nego i bolji život. Parezija je stoga vrhunski način upravljanja sobom što se očituje u odnosu prema drugima.

Jadranka Brnčić
hrvatska znanstvenica, esejistica, spisateljica, pjesnikinja, prevoditeljica
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu
Holon, 4(2):181-219, 2014, Zagreb

Akuzativ, 10.09.2021.