Vratiti se ovcama

Ništa, baš ništa ne pokazuje da će nam biti bolje. Biće nam samo gore, bud’te sigurni. Svi važni pokazatelji razvoja – proizvodnja, izvoz, strane investicije – strmoglavo padaju, a svi pokazatelji propasti – korupcija, pljačka, politički haos, nemoral svake vrste – vrtoglavo rastu. Svaki peti Bosanac ide gladan na spavanje, približava se dan kad će to biti svaki treći.

Bilo je malo bunta, ali nam on nije donio nikakav boljitak. Političari su začas popravili štete od bunta vašim parama, i nastavili pljačkati narod sa još većim žarom.

Naš dio Balkana je pun apsurda. Uzmite samo jezik medija u Bosni: ima puno više hrvatskog (zagrebačkog) hrvatskog i ekavskog srpskog nego bosanskog. Neko ko bi na osnovu jezika medijā u Bosni sudio o nacionalnom sastavu beha stanovništva morao bi zaključiti da ogromnu većinu čine Hrvati iz Hrvatske i Srbi iz Srbije! Ja vidim samo jedan razlog za tu apsurdnu situaciju: urednici naših televizijskih kuća su na platnom spisku Zagreba i Beograda. Poznajem nekoliko čestitih Hrvata iz Bosne koji ne znaju hrvatske nazive mjeseci i druge rjeđe tipično hrvatske riječi, niti ih znaju niti žele da ih nauče; oni ponosno ističu da govore bosanski hrvatski (koji je slučajno isti kao moj bosanski). Ne samo da bosanski narod katkad ne razumije jezik vlastitih medija, nego mora slušati jezik narodā čiji su ekstremni predstavnici pokušali u nekoliko navrata da ga zbrišu sa lica zemlje.

Upinjemo se svim silama da uđemo u Evropsku Uniju, jer nas političari ubjeđuju da nas tamo čeka sve med i mlijeko. A Evropska Unija je imperijalistička tvorevina, koja je već u crno zavila narod Grčke, Španije, Portugalije i Irske, a na putu je da to uradi i narodu Rumunije, Bugarfske, Češke, Slovačke i Poljske. U svojoj knjizi Riđanović o jeziku : i još nekim stvarima iz Tamnog Vilajeta, drugo prošireno (autorsko) izdanje, iznosim, na stranama 321-325, frapantne činjenice o zlu koje je Unija već donijela radnom narodu Evrope. Ali i bez takvih činjenica, svakom mislećem čovjeku je jasno da Evropska Unija može samo donijeti zlo širokim masama: svi dobro znamo da je najveći eksploatator država, a ulaskom u Evropsku Uniju mi dobijamo “na poklon” još jednu državu, i to skuplju od ove naše balkanske. Ali prosječan Balkanac je nesposoban da ovo “smisli”, on je izgubio dar normalnog mišljenja, on misli samo da bi otkrio nove lopovluke, koji su sirotinji neophodni da bi peživjela, a eksploatatorima da bi otkrili nove načine pljačkanja naroda.

Sad prenosim svoj esej “Vratiti se ovcama” iz prvog izdanja gore pomenute knjige. Dok sam pisao taj esej, mislio sam na BiH, ali vjerujem da moja slika Bosne u velikoj mjeri važi i za Srbiju, Hrvatsku i Crnu Goru, jer nakon što sam malo bolje upoznao situaciju u naše četiri “srpskohrvatske” države, došao sam do zaključka da je razlika između njih vrlo mala – “u pet deka”, što bi rek’o Bosanac. Ja sasvim ozbiljno mislim da je nama jedino rješenje povratak ovcama, jer naš primitivni, čobanski mentalitet ne ide sa zapadnoevropskom civilizacijom, iskustvo nedvosmisleno pokazuje da je taj “spoj” poguban za nas.  

VRATITI SE OVCAMA

Treba kúpiti ovce i koze od potomaka onih kojima smo ih prodali kad smo prelazili iz čobanske kulture u gradsku civilizaciju, napustiti gradove i, s frulom za pasom, fatat’ se opet naših lijepih brda.

Nama, brate, ne ide ova zapadnoevropska civilizacija, ne ide pa ne ide, to treba pošteno priznat. Kad smo prvi put uveli evropsku demokratiju, mi smo se počeli ubijati jer smo demokratiju shvatili kao politički sistem u kojem si slobodan da radiš šta ti je volja. Već desetak godina nakon ustanovljenja prvog Parlamenta na našim pašnjacima, mi smo se počeli kokat’ u samom Parlamentu – čoban iz plemena A upuco dvojicu iz plemena B. (Ja pomišljam da je do tog došlo iz lingvističkih razloga - čovjek nije znao šta znači “parlament”, mislio da ta riječ označava mjesto na kojem se sastaju i ‘naši’ i ‘njihovi’ ne da bi se dogovorili oko nečeg nego da bi se poravnali krvni računi.) Pala je krv, posijano je sjeme plemenske vendete, počinje vrzino kolo osvete, oko za oko, čoban za čobana, plemenske vlasti nagrađuju ubice ministarskim foteljama, mržnja prema onom drugom plemenu najbolji je ulog za napredak u političkoj a bogami i u “kulturno-naučnoj” karijeri.

Kad god bi se nešto zakuhalo, ja kod nas ja u svijetu, mi smo se laćali oružja ne da bismo se branili već da bismo ubijali komšije za koje nam je babo reko da su potomci anamo njih što su još za turskog vakta poubijali sve živo u našoj kući i odveli sve iz naše štale. I to je narod “uslik’o” – stanovnici naših gradova kažu da na Balkanu nije bilo ratova, bile su samo seljačke bune i otpori.

Haj’ recimo da su sve te razne bune i pobune zakopane u prošlosti, da smo došli pameti i da nećemo, bogami, viš’ nikad nako ko prije. I idemo, ko bajagi, pravit pravu zapadnoevropsku civilizaciju. Šta je temelj te civilizacije? Po meni, prije svega, društveni red zasnovan na pisanim i nepisanim zakonima, ko te zakone ne poštuje - zatvor ili metak u čelo. O poštivanju zakonā brine se institucija koja se zove država. Je li kod nas tako? Jest vraga - kod nas zakone najviše krše oni koji ih donose, često su i napisani tako da ih “donosioci” mogu kršiti.

Ovo što mi danas imamo u Bosni nije zapadnoevropska civilizacija već karikatura zapadnoevropske civilizacije. Mi imamo neka fizička obilježja te civilizacije – zgrade, ulice, automobile i druge sprave – ali se ponašamo kao da još uvijek živimo u pećinama: nemamo morala, nemamo obraza, drugi ljudi za nas ne postoje osim ako nam ne zatrebaju, spremni smo da uradimo i najgore za najmanji lični šićar (ako znamo da nećemo odgovarat za to, a nećemo jer sudovi praktično ne rade). Dakle, treba što prije organizovati povratak ovcama i kozama, jer ako nastavimo ganjat evropsku civilizaciju, istrijebićemo se za ciglih pedeset godina. Uostalom, sva naša folklorna zaostavština govori da je narod u Čobanskoj eri naše istorije živio puno bolje nego što danas živi. Nosili smo divne šarene nošnje, pjevali svoje pjesme, bili veseli i čili, udisali zdravu planinsku havu, jeli ukusan domaći sir i kajmak. Fascinirani našom raspjevanom rustičnom kulturom, američki naučnici su na nama radili doktorske disertacije. A danas? Danas nas niko ne grebe ni za suhu šljivu.

Da bismo izašli iz za nas zloslutne evropske civilizacije, trebamo javno priznati da ona jednostavno ne “leži” našem čobanskom mentalitetu. Mislim da to priznanje možemo ispisati na našoj “nacionalnoj” zastavi. Pošto ja čvrsto vjerujem da se ljudski napredak ostvaruje prije svega zahvaljujući poštenoj, znalačkoj i argumentovanoj kritici, kojoj treba da prethodi ista takva samokritika, ja predlažem jednu simpatičnu samokritiku: ucrtajmo u našu zastavu malu žabu sa jednom uzdignutom nogom. Zašto? Zato što ćemo metaforom žabe koja je digla nogu kad je vidjela da se konji potkivaju priznati i sebi i cijelom svijetu da hoćemo sve što ima Zapad, ali nam to ne ide - većina stvari u našoj kulturi, politici i u ponašanju uopšte nije ni nalik na stvari u naprednom svijetu koje pokušavamo nakalemiti na našu čobansku kulturu, neće potkovica na žablju nogu pa bog. Ko god bolje poznaje Zapad i pošteno uporedi njegove institucije sa onim što mi radimo, vidjeće da imamo samo loše imitacije tih institucija. Pa naše Akademije Nauka su smiješne ako ih uporedimo sa onima na Zapadu, mi smo ih upotrijebili da “naučno” opravdamo genocid nad svima koji nam smetaju, naša politička tijela su puke svađaone, naši organi izvršne vlasti prave “pljačkaone”. Žaba na zastavi bila bi i zgodan amblematični kuriozitet, to je tako slatka životinjica!

Dr. Midhat Riđanović
Akuzativ, 17.01.2017.