Demokratija je ponekad idiokratija

Već više od pedeset godina pažljivo posmatram demokratske sisteme vlasti. Demokratija se svuda proklamuje kao najbolji politički system. Neki kažu da ima svojih nedostataka (Čerčil je duhovito rekao: “Demokratija je najgori oblik vladavine, izuzimajući sve one ostale oblike koji su isprobani.”), ali malo ko dovodi u pitanje njenu superiornost u odnosu na sve ostale političke sisteme. E moj lični stav o predstavničkoj demokratiji jeste da je ona drugi najgori politički sistem, odmah iza okrutne diktature, kakva je bila Hitlerova i Staljinova diktatura. Također sam ubijeđen da postoje i drugi oblici političkog organizovanja koji bi donijeli više koristi širokim masama nego demokratija kakva se primjenjuje u SAD.

Nije potrebno nabrajati zločine koje čine policijaske vlasti „demokratskih“ zemalja nad svojim nedužnim građanima, jer su oni skoro svakodnevne vijesti u medijima širom svijeta. Amerika obiluje takvim zločinima, od masakra radnika čikaške Ljevaonice čelika na trgu Hejmarket u maju 1886. do ubistva više od stotinu crnaca prošle godine. A ne zaboravimo i to da su i Hitler i Musolini izabrani na najviša politička mjesta na slobodnim i relativno poštenim izborima.

Riječ 'demokratija' potiče od grčkih riječi demos 'ljudi' i kratia 'moć, vladavina'. Ali ako vladaju ljudi, zašto onda često odlučuju da ubijaju one s kojima zajedno vladaju? Ili se radi o tome da samo neki vladaju, dok se drugima vlada? Nema govora o tome da svi ljudi jedne države ili zemlje mogu glasati svaki put kada treba donijeti važnu političku odluku. U redu, reći će zagovornici demokratije, vi birate  nekog ko će donositi te odluke u vaše ime. A, u tom grmu leži zec – ko garantuje da će vaš izabrani predstavnik donositi odluke na način koji je po vama ispravan? Niko. U većini slučajeva izabrani političari donose političke odluke koje su suprotne interesima naroda koji je glasao za njih. Kada odluče da ratuju bez odgovarajućeg opravdanja, oni prisiljavaju nedužne građane svoje zemlje da se bore u tom ratu, i tako bukvalno ubijaju mnoge od onih koji su glasali za njih.

Očigledno, dakle, demokratija nije vladavina naroda, pa je i sam naziv tog političkog sistema pogrešan. Osim toga, 'demokratija' je „lijepa“ riječ, koju političari koriste kad god žele prodati nešto širokim narodnim masama, bilo da je riječ o ratu ili o osvajanju svemira. Političari svugdje u svijetu vrlo vješto upotrebljavaju lijepe riječi kojima uspijevaju da uvjere narod da njihov politički put vodi blagostanju i miru. Zato budite sigurni da zemlja koja u svom nazivu sadrži riječ 'demokratska' nije demokratska. Jedan mogući prevod zvaničnog naziva Sjeverne Koreje (Demokratska Narodna Republika Sjeverna Koreja) bio bi Narodna Narodna Narodna Država Sjeverna Koreja. Ironija je u tome što tom zemljom vlada despotska klika koja koristi svaki vid zlostavljanja i mučenja da drži svoje građane poslušnim. Sjetite se također Njemačke Demokratske Republike. U većini slučajeva, pravo značenje „lijepih“ riječi kad ih koriste političari dobije se ako ih protumačite u suprotnom smislu – kada čujete „narodna“, čitajte „totalitarna“, ako se neka zemlja zove „demokratska“, njena vlada je diktatorska. U svojoj posljednjoj knjizi Riđanović o jeziku: i još nekim stvarima iz Tamnog Vilajeta ja dajem spisak od tridesetak lijepih riječi koje zovem opasnim riječima jer ih političari koriste da pridobiju mase; kada to postignu, mogu raditi skoro sve što požele, i proći nekažnjeni. Među ostalim opasnim riječima su sloboda, suverenitet, patriotizam, pravda, nezavisnost, zakon, Ujedinjene Nacije, Evropska Unija i NATO.

Iskreni govoreći, veliki postotak naroda u svakoj zemlji je intelektualno prikraćen i slabo obrazovan. Ipak im ukazujemo povjerenje da, u naše ime, odluče da li da povedu rat ili da ulože u multimilionski projekat istraživanja svemira, umjesto da taj novac upotrijebe da nahrane milione gladnih Amerikanaca. Ne kažem da nema pametnih i obrazovanih glasača koji glasaju nakon što pažljivo odvagaju sve opcije, ali oni su bez sumnje u manjini. Najbolji dokaz te tvrdnje je sve veća popularnost Donalda Trampa među predsjedničkim kandidatima Republikanske stranke. Većina obrazovanih ljudi smatra da su neke njegove izjave šokantne, ali što su one šokantnije, to je broj onih koji glasaju za njega veći. Njegova popularnost je dramatično porasla nakon što je rekao da će zabraniti ulazak Muslimanima u SAD. Svaka razumna osoba zna da se takva zabrana očigledno ne može realizovati. Muslimani čine značajan segment stanovništva preko 40 zemalja, ali većina obrazovanih Muslimana, posebno u Evropi, nisu čak ni religiozni, i žestoko se protive terorizmu svake vrste.

Kako će navodni Predsjednik Tramp razlikovati takve „Muslimane“ od potencijalnih terorista? Moji preci su bili Muslimani, ali jedino što mi je od njih ostalo je moje arapsko ime. Objavio sam jednu knjigu u Americi i nekoliko članaka u američkom lingvističkom časopisima; također sam bio gostujući Fulbrajtov profesor na Ohajo univerzitetu 1984-85 godine. Šta ako dobijem poziv da održim predavanje na nekom Američkom univerzitetu, ili odlučim da učestvujem na nekoj lingvističkoj konferenciji u Americi – hoće li mi Predsjednik Tramp dozvoliti da uđem u Ameriku? Osim toga, u Americi žive troje moje predivne unučadi sa svojim porodicama – hoće li Tramp lišiti njihovog dedu, koji ih toliko voli, mogućnosti da ih posjeti? Da li iko od onih koji su počeli podržavati Trampa nakon njegove izjave da će zabraniti ulazak Muslimanima u SAD zna da postoje Arapi Hrišćani, čija su imena potpuno ista kao i imena arapskih Muslimana (osim što nema Hrišćana sa imenom Muhamed). Sumnjam da iko od Trampovih sljedbenika to zna, u stvari sumnjam da mnogo njih i zna da postoje arapski Hrišćani.

Iako nije posljednje po važnosti, posljednje što ovde ističem u vezi sa Trampovom namjerom da zabrani ulaz Muslimanima u SAD jeste činjenica da potencijalni terorist može posjedovati falsifikovani pasoš, on može čak “naručiti” pasoš koji se najviše sviđa američkim imigracionim vlastima. (Trampovi politički protivnici reagovali su na njegovu izjavu o zabrani ulaska Muslimanima u Ameriku nazivajući takvu odluku protivustavnom; takve reakcije su isprazne ako se zna da su američke vlasti rutinski ignorisale američki Ustav, naročito Zakon o ljudskim pravima; dva novija primjera su posvemašno špijuniranje džamija od strane njujorške policije, čime se krši sloboda vjere zagarantovana Prvim amandmanom, te sveobuhvatno špijuniranje maltene svake osobe od strane Nacionalne agencije za sigurnost, čime se krši ustavna zabrana neopravdanog pretresa i pljenidbe, predviđena Četvrtim amandmanom.)

Veliki porast broja Trampovih pristalica nakon njegove izjave da će zabraniti ulazak Muslimanima u SAD jasno pokazuje da je povlađivanje većini glasača, tj. osobama sa oskudnim obrazovanjem, ograničenim kulturnim horizontom, inferiornom inteligencijom, i često zadrtim političkim i vjerskim stavovima najlakši način da se zadobije politička podrška širokih masa. Takva situacija nas vodi do nepobitnog logičkog zaključka: bolji kandidat na izborima je onaj sa manje osvojenih glasova. Stoga vjerujem da bi demokratija bila bolji politički sistem kada bi se obrnuo način prebrojavanja glasova, tako da se kandidati sa manje osvojenih glasova biraju na položaj za koji su se kandidovali. Američka demokratija je dovela do današnje situacije u kojoj najbolje šanse u finalnoj utrci za Predsjednika SAD imaju fašistički nastrojen Republikanac i, među Demokratima, dokazani lažov. (Gledao sam Hilari i Čelsi na bosanskoj televiziji dok su izlazili iz aviona na Tuzlanskom aerodromu za vrijeme rata u Bosni - sunčan i miran dan, koji je Hilari kasnije opisala kao opasnu epizodu u kojoj su meci letjeli iznad njihovih glava. Njena druga velika laž je povezana sa ubistvom četiri Američka diplomata u Bengaziju 2012. godine; nakon toga je dala niz lažnih izjava medijima. Također je prekršila zakon korištenjem privatnog imeil servera za slanje poruka sa povjerljivim podacima).

Sad mi recite kako vam se sviđa politički sistem u kojem ste osuđeni da birate između dva zla? Ali zamislimo da nema političkih stranaka u Americi i da se za položaj Predsjednika bore tri kandidata, Donald Tramp, Hilari Klinton i Berni Sanders. Berni Sanders bi dobio najmanji broj glasova. On je, ipak, jedini kandidat koji se istinski zalaže za to da se umanji sramna ekonomska nejednakost između bogatih i siromašnih, on je jedini kandidat koji se istinski zalaže da visoko obrazovanje bude besplatno za svakoga, on je jedini kandidat koji se istinski zalaže za to da svako dobija plaću od koje se može živjeti, on je jedini kandidat koji se istinski zalaže za humanu imigracionu politiku, rasnu jednakost, prava žena, jednakost pripadnika LGBT-a... Nije li sada očigledno da bi Amerika imala Predsjednika iz snova kad bi se prihvatio moj prijedlog da se izabere kandidat sa najmanje glasova na izborima?!

Moja glavna poruka, posebno kad je riječ o politici, bila bi da prestanemo slušati šta se govori i da počnemo gledati šta se radi. Bivša Jugoslavija je od 1945. do 1992. bila pod komunističkom diktaturom; bila je to, istina, „blaža“ diktatura, ali ipak diktatura. Tokom tih četrdeset i nešto godina jedno zaostalo poljoprivredno društvo izraslo je u srednje razvijenu industrijsku zemlju. Hiljade seljaka koji su do tada živjeli u straćarama bez drvenog poda uselili su u moderne stanove, školovali se, i dobili dobro plaćena zaposlenja. Školovanje je bilo besplatno za sve, zdravstvena zaštita također, a stanove su besplatno dobijali svi dobri radnici kojima su bili potrebni – posebno oni koji su svojim stručnim znanjem doprinosili razvoju društva u cjelini. (Kad sam se vratio iz Sjedinjenih Država 1985, dekan mog fakulteta dočekao me je sa ključevima mog novog stana.) Tačno je da niste mogli reći „Dole  komunizam“ ili uvrijediti Tita, ali tako nešto je mogao uraditi samo glup čojek – kakva je korist od slobode govora ako niste slobodni da jedete?! Sada imamo „demokratski“ višestranački sistem, koji je odgovoran za možda najgoru privrednu situaciju u istoriji Bosne – od 3.800.000 stanovnika, blizu milion njih su gladni ili polugladni. Širom bivše Jugoslavije vlada opšta nostalgija za Titovim komunizmom. Ankete pokazuju da bi narodne mase bile sretne da se vrati politička situacija kakvu smo imali do 1992; u te mase ne spada, naravno, vladajuću elita, koja bukvalno pljačka narod.

Volio bih pozvati desničarski orijentisane Amerikance da posjete bilo koji dio bivše Jugoslavije i sprovedu istraživanje o tome koji politički sistem ljudi više vole, ovaj sadašnji ili onaj bivši. Siguran sam da bi bili šokirani kad saznaju da ogromna većina običnog svijeta žudi za „komunističkom diktaturom“. Ja lično ne vjerujem u komunizam, posebno ne u njegove utopijske ciljeve, ali ne dozvoljavam da me zaslijepe riječi i standardna tumačenja političkih sistema i ideologija. Činjenice ne leže u riječima nego u ljudima od krvi i mesa.

Već sam rekao da vjerujem da se politički život može urediti na više načina koji su korisniji za društvo uopšte nego demokratija kakva se praktikuje u SAD. Sada ću dati dva primjera političkih sistema za koje vjerujem da su bliži vladavini naroda (nedostižnoj u doslovnom smislu) od američkog sistema. Ovo činim iako ne vjerujem da se Američki politički život, kojim upravlja vojno-industrijski kompleks, može promijeniti. Američki moćnici su se tako duboko ušančili da ih ništa manje od nuklearnog rata ne može maknuti sa pozicija moći.

Neke Američke korporacije su vrlo dobro organizovane i svojim poslovanjem  donose zadovoljstvo i pristojnu zaradu i poslodavcima i zaposlenima. Zašto ne organizovati vlast u Sjedinjenim Državama na sličan način? Kongres raspisuje konkurs za Predsjednika (što odgovara položaju izvršnog direktora korporacije), osobe koje smatraju da ispunjavaju uslove javljaju se na konkurs, i Kongres imenuje najboljeg kandidata za Predsjednika države. On/Ona upošljava pomoćnike i savjetnike za razne poslove potrebne za normalno funkcionisanje vlasti. Njemu/Njoj se povjerava mandat na određeni vremenski period, dok Kongres stalno prati i nadgleda njegov/njezin rad. Kao i loš direktor korporacije, Predsjednik može biti otpušten zbog lošeg rada ili zapostavljanja svojih ustavnih dužnosti. Ovakav politički “sistem” mogao bi se nazvati “Polu-demokratska kontrolisana benevolentna diktatura”.

Jugoslavija je 1950. godine uvela samoupravljanje kao stožerni princip političkog sistema zemlje. Glavna ideja je bila da ljudi koji rade zajedno i imaju zajednički cilj, recimo u nekoj školi ili tvornici namještaja, biraju radnički savjet koji će donositi sve važne odluke vezane za funkcionisanje date institucije. Poznato mi je da postoji par američkih doktorskih disertacija koje sadrže evaluacije, potvrđene istraživanjem, ovog  samoupravnog sistema. Ocjene istraživača bile su više ili manje pozitivne. Ali jugoslovensko samoupravljanje primjenjivalo se puno prije pojave kompjutera. Siguran sam da bi samoupravni sistem funkcionisao puno bolje sa Internetom, društvenim mrežama, i drugim tehničkim dostignućima kao što su pametni telefoni – sve je to omogućilo da komunikacija bude lakša i brža. Samoupravljanje bi u konačnici moglo ukloniti sve "važne" ljude sa političke scene, jer bi se sve odluke donosile na sastancima radničkih savjeta, kojima bi naizmjenično predsjedavali njihovi članovi. Savjeti na najnižem nivou birali bi savjete na sljedećem višem nivou; ista procedura bi se primjenjivala na svim nivoima vlasti i na kraju bi dosegla najviši nivo, državni parlament. Ovo je, naravno, samo grubi okvir - detalje bi trebalo razraditi u skladu sa datim političkim okruženjem.

Glavna prednost samoupravljanja je u tome što njemu nisu potrebne političke stranke, koje su često svrha sebi samima i, naročito u manje razvijenim zemljama, izvor prihoda za korumpirane političare. Vlade obično pružaju finansijsku pomoć političkim strankama, ali taj novac često završava u džepovima političara (zato mi u Bosni imamo preko sto stranaka!). Osim toga, među strankama jedne zemlje obično nema značajnijih razlika, što znači da su izbori uglavnom ogroman gubitak novca. Pronicljivi politički analitičari u Americi kažu da njihova zemlja nema višepartijski sistem, već jednu stranku sa dva desna krila.

Dr. Midhat Riđanović

Gornji tekst je objavljen, u originalnoj engleskoj verziji, na američkom portalu The Anderson Valley Advertiser.