INTERVJU: Dragi Šestić, Mostar Sevdah Reunion

Inače, najjači uticaj na mene se desio u toku rata kada su se te sevdalinke izvodile uz svijeće i u svoj onoj bezizlaznosti situacije pružile nevjerovatnu utjehu čovjekovoj duši. Tu sam, najednom, osetio svu snagu njihove poezije i melodije - i to me do danas ne napušta. Kada sam 1998. godine pokrenuo projekat “Mostar Sevdah Reunion” sevdah od tada i “zvanično” postaje moja preokupacija.

AKUZATIV: Definicije nisu uvek najbitnije, ali kako Vi ljudima, posebno onima koji nisu s našeg podneblja, opisujete sevdah, onda kad to nije muzičkim izrazom? 

Dragi Šestić: Često nam  muzički “čistunci” ili neki etnomuzikolozi prebacuju da “skrnavimo” sevdalinku ili da Ljiljana Buttler i Šaban Bajramović nisu sevdah izvođači i sl… Želio bih pojasniti možda bas tu terminologiju. Prije svega, tradicionalna muzička pjesma u Bosni i Hercegovini se zove sevdalinka – i te pjesme su se prije par stotina godina izvodile, usudio bih se reći, samo glasom, a poslije je dosao saz. Sa dolaskom Austro-Ugarske povećava se i instrumentarij - pa imamo veliki ulazak harmonike i violine, uz tamburaške postavke, itd… Međutim, u našem imenu se nalazi riječ sevdah – a to je stanje duha ili duše u koji upadate kad slušate neke pjesme – u ovom slučaju sevdalinke. Po meni, svaka sevdalinka, bar meni lično, ne izaziva taj sevdah. Dakle, sa tom “filozofijom” je bilo lako izabrati saradnju sa pokojnima Ljiljanom Buttler i Šabanom Bajramovićem. Pa zar vas ne “baca u sevdah” kad čujete Ljiljanu kako pjeva “Ashun daje mori” ili Šabana “Pitao sam malog puža” ? 

Sa ovakvom filozofijom pokušavamo i strancima da objasnimo šta je sevdah i vjerujte da to odmah shvate. Normalno, uporedimo im to sa blues-om, flamenkom ili fadoom.

Nama je vrlo bitno da izaberemo i “prave” sevdalinke koje će dovesti do tog stanja ili raspoloženja. Meni, lično, su najdraže one koje nam izazivaju tzv. “karasevdah” (crni sevdah) – vrlo su teške za pjevanje, a kad ih slušate imate osjećaj da vam neko čupa dušu iz njedara. Ovo je sad u sevdah stilu objašnjenje.

AKUZATIV: Kada se poslušaju neke verzije Vaših obrada sevdalinki, a onda ,,klasične” verzije, ove druge zazvuče pokatkad ,,presporo”, i shvati se da ste prosto Vašim muzičkim instinktom adaptirali/ modernizovali sevdah, odnosno ga prilagodili ,,modernom uhu”, a da sami izvori nisu oskvrnuti. Šta presuđuje u Vašem izboru sevdalinki i njihovoj (re)interpretaciji?

Dragi Šestić: Mislim da svako vrijeme ima svoju interpretaciju sevdalinki. Kao što sam rekao, prvo je bio glas, pa mu se pridruzio saz, pa tambure, pa harmonika i violina… Sad smo u 21.vijeku. Mnogo toga smo se naslušali sa svih strana i bilo je vrijeme da napravimo nešto novo u aranžerskom smislu. Ponovo podvlačim - mnogi nam zamjeraju, ali neka poslušaju snimke istinskih legendi sevdaha: Himze Polovine, Safeta Isovića, Zaima Imamovića i drugih – pa svi su oni imali nove aranžmane za to doba - čujete na snimcima i bubanj i električni bas! Dakle, tada se nije govorilo o “modernizaciji” ili “skrnavljenju” sevdalinke, međutim ako bismo to uporedili sa izvođenjem uz saz razlike su ogromne! Ja sam samo želio da se i muzički pojača ta emocija jer su mi, po mom ukusu, svi ti narodni orkestri bili, ipak, samo tepih za vokalne izvođače. Stalno se govori o famoznim instrumentalistima tih orkestara, međutim, njihov muzički zapis bi, nažalost, stao na nekih par sekundi foršipla ili kratke improvizacije. I u tih par sekundi čujete da se radi o vrhunskim majstorima, ali, eto, nisu nikad dobili šansu da odsviraju slobodno neku improvizaciju – da se u potpunosti muzički izraze.

Vezano za izbor sevdalinki za albume – sve je u ovisnosti o konceptu albuma. Inače sam vrlo brz pri izboru – pjesma me mora pogoditi u prvih 10-15 sekundi... onda napravim neki širi izbor koji se vremenom iskristališe na nekih 20-ak pjesama… sve dalje u studiju sto se dešava je čista improvizacija i workshop! 

AKUZATIV: Da li Vam se ponekad učini, s obzirom da ste dosta toga već obradili i prezentovali, da je dato ono najbolje što se moglo dati ili toga za nove poduhvate ima još dosta? 

Dragi Šestić: Mislim da je bosanskohercegovačka sevdalinka jedno nepresušno vrelo. Ima još toliko sevdalinki koje bih želio obraditi, međutim stvar je u pogađanju pravog koncepta. Upravo sada, naš najnoviji album “Tales From A Forgotten City” je omogućio da odradimo neke od njih koje sam “pikirao” ima već 7-8 godina.

AKUZATIV: Neki od najznačajnijih momenata Vašeg rada i rada MSR vezani su za saradnju sa veliki imenom romske muzike Ljiljanom Petrovic-Buttler? Kako je došlo do te saradnje? I kako Vam se danas sve to čini?

Dragi Šestić: Imam sreću da mi je otac Safet veliki diskofil. Odrastao sam, osim onog mladenačkog rokenrola, i uz španjolski flamenko, portugalski fado, francuske šansone, ruske i mađarske romanse, jazz, blues, meksičke mariache, talijansku kanconu… i tako se u toj kolekciji našlo mjesta i za Šabana Bajramovića, Ljiljanu Petrović - Buttler, Tomu Zdravkovića, Silvanu Armenulić,...

Kada smo sa Šabanom odradili album, čini mi se 2001. je izašao, pala mi je napamet i Ljiljana. Kažem ocu da mi snimi kasetu sa njenim pjesmama koje je on imao na  LP-u. Još sam se sjećao, kao iz magle, njenog TV nastupa i pjevanja one pjesme “Otkako sam tuđa žena” (poznatija pod “Duško, Duško”) i njenog coolerskog nastupa… Kada sam stavio kasetu da poslušam, u sekundi mi je njen glas postao opsesija! Jednostavno, morao sam je naći. 

Potraga za Ljiljanom je dugo trajala - niko mi nije mogao dati prave informacije. Onda mi je Šaban Bajramović rekao da zna nekoga ko bi mi mogao dati više informacija o njoj. Nakon par mjeseci uspio sam doći do pravog telefona - bila je u Dusseldorfu, samo 2 sata vožnje od mene! 

Par dana nakon telefonskog razgovora otišao sam u posjetu. Nisam želio gubiti vrijeme – Ljiljana je bila šokirana mojom brzinom, a mislim i entuzijazmom.

Inače, izuzetno sam ponosan na sva 3 CD-a koja sam uradio s njom – mislim da se radi o neprevaziđenoj pjevačici. Svjetski mediji su je poredili sa Billie Holiday, Ellom Fitsgerald,... Na moju veliku žalost ostalo je jos par ideja koje smo trebali odraditi. Prerano je otišla. Imali smo, maltene, familijaran odnos - svakodnevno smo bili na vezi... Ostala je prevelika praznina u mom srcu. 

AKUZATIV: Kako je tekla saradnja sa Šabanom Bajramovicem i kakva je sličnost i razlika između njih dvoje u pogledu rada sa MSR, šta je bilo zahtevnije?

Dragi Šestić: Sa Šabanom je bilo teško sarađivati van studija. U studiju je bio savršen – svaki minut sa njim je bio užitak. Nešto što će mi vječno ostati u sjećanju. I on i Ljiljana su bile istinske veličine – da su kojim slučajem živjeli u Americi sigurno bi bili svjetski poznat i- njihova veličina i vrijednost su u rangu najvećih blues izvođača. Razlika između njih je bila u tome što smo Ljiljanu, ipak, nekako mogli ubijediti da nastavi sa nama. Također, Ljiljana je, za razliku od Šabana, bila i muzički potkovana - imala je srednju muzičku školu i svirala jako dobro klavir (jedna od ideja je bila da odradimo album poput Nine Simone – međutim, nije imala vremena, a ni mjesta za vježbanje). Šaban je imao neviđen instinkt za pjevanje, savršen tajming, trilere… I, što se kaže, volio ga je mikrofon. Imao sam osjećaj, šta mu god date da pjeva da bi zvučalo perfektno.

AKUZATIV: Ko je od starih, većinom preminulih, pevača sevdaha po Vašoj meri i eventualno uticao na Vas?

Dragi Šestić: Vrlo teško pitanje. Između velikana kao što su Safet Isović, Zaim Imamović, Himzo Polovina, Nada Mamula, Silvana Armenulić… meni je, moram priznati, dr.Himzo Polovina nekako najdraži – imao je neku sebi svojstvenu i unikatnu tankoćutnost u izvedbi, izuzetno lijepe aranžmane, a da ne govorimo da je sačuvao od zaborava pregršt mostarskih pjesama od znanih i neznanih autora. Njegove intrepretacije ,,Emine” i ,,Što te nema” su čista antologija bosanskohercegovačke muzike! 

AKUZATIV: Vi ste dosta stvarali i mimo MSR. Šta bi izdvojili kao najbitnije?

Dragi Šestić: Radio sam albume i sa čuvenom Faridom Ali iz Iraka koja je jedina žena koja ima titulu “Master of Maqam” (majstor makama - klasična tradicionalna iračka muzika!), i sa Fulgericom iz Rumunije koji važi za najboljeg rumunskog harmonikaša, i sa danskom Klezmofobiom – međutim, jedan od najbitnijih albuma je onaj  koji sam uspio uraditi sa pokojnim Louisom - “The Last King of Balkans”. Nažalost, nije ga dočekao. Njegov preuranjeni odlazak me je izuzetno pogodio. Znali smo se jako kratko i iskustvo koje sam doživio slušajući ga u studiju je neponovljivo. Louis je imao sve predispozicije da bude World Music zvijezda. Neponovljiv u izvedbi, savršen, izverziran, neograničene širine kako umjetničke tako i interpretatorske. Tih par dana koje smo proveli u studiju u Holandiji su bili za mene nevjerovatno muzičko iskustvo. Svakim satom sam se čudio njegovom pjevačkom umijeću. Mislim da se zadugo neće pojaviti takav pjevač na našim prostorima.

AKUZATIV: U nekom trenutku došlo je do podele unutar MSR i time je stvorena izvesna konfuzije o grupi, o čemu je reč? 

Dragi Šestić: Sasvim mi je jasno da je javnost zbunjena sa postavom benda. Naime, 2007. godine došlo je do raskola u bendu i na moje veliko iznenađenje, par dotadašnjih muzičara, potpomognuti sa nekoliko sarajevskih menadžera, bespravno su i krajnje podlo, meni iza leđa, registrirali ime Mostar Sevdah Reunion u Zavodu za zaštitu intelektualne svojine - uprkos činjenici da sam ja već imao registriranu firmu pod tim nazivom u Nizozemskoj, da su samo dvojica od njih (Ilijaz Delić i Mustafa Šantić) bili od početka u projektu, da je to bio kreativno najpasivniji dio benda (isključujući Šantića kojeg cijenim kao muzičara) koji do tada nije nikad odlučivao o konceptu albuma,  produkciji, biranju pjesama, a da ne spominjem aranžmane! U međuvremenu su uspjeli izdati par besmislenih, jeftino-komercijalnih izdanja kojima su samo pokazali da nisu nikad imali ni potencijal, a ni temelje na osnovu kojih bi svojatali projekat Mostar Sevdah Reunion.

Najžalosnije u svemu ovome je činjenica da se grupa ljudi, predvođena bubnjarom Seadom Avdićem i dalje grebe o ovo ime i samo šteti cijelom projektu. Pa, pogledajte najavu koncerta u Skenderiji za 8. mart: ,,Sevdah Dernek“! Zar je to naziv koncerta koji treba da stavi „proslavljeni“ bend? Radi se o suhoj činjenici - uzmi pare dok se još može, bez obzira što pjevač cijeli koncert nije u intonaciji, ili što cijeli bend nezainteresirano svira. Ne mogu ljudi pasti sa neba pa početi živjeti ovaj projekat.

Nasuprot tome, ako zanemarimo činjenicu  da sam ja cijeli projekat postavio na noge, uzmite samo prvi album koji je izašao 1999. godine i vidjećete da su, osim mene kao producenta benda, na tom albumu svirali sadašnji muzičari pravog Mostar Sevdah Reuniona: Mišo Petrović - solo gitara, Sandi Duraković - ritam gitara i Senad Trnovac – bubnjevi. Mišo i Sandi su bili u svim projektima MSR-a do 2007.godine  – kada je došlo do tih drastičnih promjena u bendu. 

2007. godine sa snimanjem albuma Cafe Sevdah iskristalizirala se i nova ekipa gdje su se pored gore pomenutih bendu priključili Nermin Alukić Čerkez (kao glavni pjevač i ritam gitarista), Marko Jakovljević (bas) i Gabrijel Prusina (klavir). Ekipi se  2009. godine priključio violinista Ivan Radoja.

Također, zaboravlja se činjenica da je Mostar Sevdah Reunion postavljen kao projekat kojim bi se vršila kulturna promocija grada Mostara, cijele BiH, pa i Regiona (obzirom da smo radili projekte sa Šabanom Bajramovićem i Ljiljanom Buttler - gdje su učešće uzeli i veličine poput trubača Bobana Markovića i Naata Veliova). To je projekat s kojim i mladi ljudi dobijaju šansu da se predstave. Ako analizirate službena izdanja MSR-a (ovo što istoimeni sarajevski bend izdaje u regionu se ne smatra za oficijelno!), možete vidjeti da je na našim albumima do sada učešće uzelo oko 50 muzičara.

Na posljednjem albumu smo predstavili pored stalnih članova još sedmoro umjetnika iz Mostara – uključujući i 85-godišnju, nažalost sada već rahmetli Hurmetu Jugo, pa 18-godisnju supertalentovanu Anju Rikalo, Kristinu Sulaver, fantastičnog Vladimira Mičkovića, Jesenka Krpu, Mehmeda Velagića i Dinu Šošu. Svi su oni dobili šansu i svi su oni doprinjeli u kreiranju ovoga albuma na svoj način i time postali dio projekta Mostar Sevdah Reunion. 

AKUZATIV: Nedavno je objavljen album ,,Priče iz zaboravljenog grada”. Zašto ste se opredelili za taj naziv i kakvi su planovi za njegovu promociju?

Dragi Šestić: Ideja za ovaj album postoji već 7-8 godina i doživjela je kritičnu masu prije malo manje od dvije godine i jednostavno je “moralo“ da dođe do njegova kreiranja. Frustracija, bol, tuga - nazovite kako god hoćete - za Mostarom su doveli do toga da se album morao napraviti. Najednom sam shvatio da je moja generacija, rođena u 60-tim i 70-tim, posljednja koja se sjeća tog lijepoga i romantičnog Mostara - Mostara, ako mogu parafrazirati Kunderu, nepodnošljive lakoće življenja, grada sa, maltene, hedonističkim životnim vrijednostima. Ove mlađe generacije iz 80-tih su bile premlade da bi ga se sjećale, a ove poslije, nažalost, i ne znaju za bolje - njima je normalno da žive i odrastaju u još uvijek srušenom gradu i mržnji. I znam da zvukom, pjesmama i produkcijom nismo mogli da dopremo do tih generacija, ali će im bar ostati ovaj zapis kao pokušaj hvatanja posljednjeg bila Mostara.

AKUZATIV: Koje autore s ovih prostora, od onih koji se bave etno muzikom, posebno cenite?

Dragi Šestić: Esma Redžepova je zasigurno pionir World Music-a na području bivše Jugoslavije. Postala je zaštitni znak balkanske i romske muzike. I pokojni Louis je bio jedan od začetnika ethno-jazza, sjećam se njegove verzije “U Stambolu na Bosforu” koja je predstavljala muzičku revoluciju u ranim 80-tim! Zadnjih 10-ak godina se pokrenula ta “World Music” scena i na našim prostorima – dosta je tu talenata. Meni se lično sviđa Mojmir Novaković i njegova grupa Kries, tu je Tamara Obrovac, pa Boban Marković, Biljana Krstić… ima dosta zanimljivih izvođača na našim prostorima.

AKUZATIV: Ima li, možda, nešto u srpskoj i vojvođanskoj muzici što je bilo predmet Vaše pažnje i što Vam je zanimljivo? 

Dragi Šestić: Svakako, po meni, jedna od najvećih živih legendi ex-Yu muzičke scene - Zvonko Bogdan. To je pjevač kojeg, što bismo rekli – za svoj ćeif, slušam. Obožavam ga! On je u rangu Deana Martina, Franka Sinatre ili Tony Bennetta - i elegancijom, i načinom pjevanja podsjeća na njih. Živa legenda! Kad god sam u nekom specijalnom raspoloženju stavim par njegovih pjesama i uzivam. U autu mi se uvijek nalazi njegov CD!

A o bogatstvu srpske ili vojvođanske muzike ne treba ni govoriti – toliko je lijepih pjesama da ih je nemoguće pobrojati. Ko zna, možda jednom pokušam napraviti nešto i sa tim melosom - valjda će biti vremena.