Kad se počnu tako plesti i redati reference i imena kroz pjesme, prodiše na trenutke unatoč svemu, kroz ruševine, jedna lijepa slika, vječno melankolična i još uvijek privlačna, blaga i emotivna, senzualna i rezignirana jednako: grad s Mostom – koji i jest i nije onaj stari – i njegovi pjesnici, Šantić i Osman Đikić, ton Himze Polovine i nepoznati, bezimeni kompozitori koji su napisali sve ove moćne pjesme što se danas zovu narodnima ili tradicionalnima.

Autor: ĐORĐE MATIĆ

Moralo se prije ili kasnije nešto ovako dogoditi. Budući se muzička baština Balkana, narodna poglavito, prošlih godina toliko i do te mjere arči, iskorištava, troši i okreće na glavu, da to jedva preživljava – netko je po sili stvari jedanput morao da krene u suprotnom pravcu. Pa umjesto da te neprolazne pjesme i silno važan dio kulturnog patrimonija dalje iskorištava i pokrivajući zapravo potpuni nedostatak ideja i zasićenje, da s njima naprotiv pokuša napraviti nešto vrijedno, promišljeno i svježe. Da jednom, namjesto da ih dalje haba, nešto njima više i kaže.

Dragi Šestić, producent i idejni tvorac projekta MOSTAR SEVDAH REUNION, u intervjuu za AKUZATIV o saradnji sa Šabanom Bajramovićem, Ljiljanom Petrović-Buttler, Luisom, o novom albumu Mostar Sevdah Reuniona, o predratnom i posleratnom Mostaru, etno muzici, Zvonku Bogdanu...

AKUZATIV: Dobar deo Vašeg rada vezan je za tzv. etno-muziku, posebno za sevdah. Šta je to što Vas toliko fascinira u toj muzici i od kad je istraživanje te muzike i njeno prezentovanje postalo Vaša preokupacija?

Dragi Šestić: Koliko god sam, kao cijela moja generacija, odrastao na rokenrolu, sevdalinka  je uvijek, nekako, bila tu pored mene. Htio - ne htio, te su se pjesme često pojavljivale na radio i TV stanicama u bivšoj Jugoslaviji i samim tim su ulazile u uši - bili toga svjesni ili ne. Baš kao i mnoge starogradske, makedonske, dalmatinske, srbijanske, itd… sve su te pjesme bile dio odrastanja i koliko god sam ih u mladosti negirao vremenom sam se počeo u njih zaljubljivati.