INTERVJU: Prof.dr Lino Veljak sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu

AKUZATIV: U čemu se ogledala Vaša saradnja sa Đinđićem?

U vrijeme konzervativnog zaokreta, koji je kulminirao tzv. sječom liberala u jesen 1972. u Srbiji (eliminacija Marka Nikezića, Latinke Perović i drugih zastupnika jedne prosvjećenije koncepcije socijalizma) raste i pritisak na visoko obrazovanje, posebno u sferi filozofije, te se sprema isključenje osmoro nastavnika beogradskog Univerziteta (filozofa i sociologa s Filozofskog fakulteta). Studentske organizacije Beograda, Zagreba i Ljubljane osuđuju takvu represivnu politiku, ali ne ostajemo na osudi represije, već 31. 1. 1974. na sastanku u Ljubljani donosimo rezoluciju, u kojoj ukazujemo na korijene represije. Zbog toga se protiv šestorice radne grupe koja je pripremila rezoluciju (a među ostalima smo tu Zoran Đinđić i ja) pokreće krivični postupak, te se suđenje održava početkom jeseni 1974. pred Okružnim sudom u Ljubljani. Osuđeni smo na po deset mjeseci zatvora, ali Vrhovni sud Slovenije mijenja presudu u uvjetnu, tako da nismo proveli nijedan dan u zatvoru (ali smo lišeni pasoša, ja sve do kraja 1979.godine, Zoranu je pasoš vraćen nešto ranije, pa je mogao otići na postdiplomski studij u Njemačku, koji je završio obranom disertacije u Konsatnzu (mentor mi je bio Welmer). Nismo se nakon njegova odlaska u Njemačku više intenzivno družili, ali smo se povremeno viđali, u Frankfurtu 1991. potom i na protestima 1996-97. i u vrijeme kad je on postao premijer.

AKUZATIV: Često boravite u Srbiji, kako vidite srpsko društvo, i kakve su sličnosti i razlike u odnosu na hrvatsko?
 
 Velike su sličnosti između ova dva društva; istina, Hrvatska je pred učlanjenjem u Europsku uniju, a Srbija još nije ni u predsoblju; Hrvatska je članica zapadne zajednice, Srbija je rascijepljena između Istoka i Zapada; Hrvatska je odavno riješila svoje probleme teritorijanog integriteta, Srbija još uvijek ne zna gdje su joj državne granice, itd. No, mnogo je više onoga što Srbija i Hrvatska dijele: neadekvatno – u nekim aspektima čak i samoubilački pogrešno – suočavanje s mračnim straname recentne prošlosti, kako u pogledu zločina koji su počinjeni u ratovima devedesetih godina prošlog stoljeća (niti se u Hrvatskoj želi priznati da je izvršena agresija na Bosnu i Hercegovinu, a neki čak ne žele čuti ništa o etničkom čišćenju koje je započelo 1991, tvrdeći da se u obrambenom ratu ne mogu činiti ratni zločini, niti se u Srbiji priznaje da su svi ratovi koje je Miloševićev režim vršio bili agresorski ratovi, osporava se ili bar relativizira genocid u Srebrenici, da ne nabrajamo dalje), tako i u pogledu revizije Drugoga svjetskog rata (od rehabilitacije Draže Mihailovića i slavljenja Dimitrija Ljotića pa do izjednačavanja Jasenovca i Bleiburga ili ulica koje su nazvane po Mili Budaku); pljačkaška privatizacija i konzekventna preraspodjela nacionalnog bogatstva u prilog kriminogenih skupina bliskih gospodarima rata; propadanje industrije i poljoprivrede u interesu uvozničkih lobija; razgradnja socijalne države u skaldu s rigidnim neoliberalnim modelima; tendencije totalne komercijalizacije obrazovanja, znanosti, kulture, uz istodobni rast državne kontrole nad tim sferama; bijeg mladih i obrazovanih ljudi u svijet...

AKUZATIV: Poznati ste kao veliki kritičar nacionalizma i desnice. Da li stoji teza Borisa Budena da je zapravo pobedio Milosevićev princip nacionalnih drzava i da su time legalizovani učinci ratova?

Bio bih malo diferenciraniji u pogledu te ocjene: da je pobijedio Miloševićev model, Srbija bi imala granice mnogo zapadnije, možda ne baš na liniji Karlovac-Karlobag-Virovitica, ali svakako ne ove granice na kojima se danas nalazi (a ne treba zaboraviti da je model Velike Srbije bio rezervni model, koji je aktiviran tek nakon pada Berlinskog zida, kad je “moderna federacija” za koju su se zalagali organizatori “antibirokratske revolucije” postala nemogućom). No, princip nacionalnih (etnički što homogenijih) država doista je pobijedio, ali oko tog principa postojao je visok stupanj konsensusa još i prije izbijanja ratnih sukoba. S druge strane učinci ratova legalizirani su samo u Bosni i Hercegovini, njezinom podjelom na entitete.
 
AKUZATIV: Na delu imamo veliku konfuziju o tome šta je levica, puno je lažnog i demagoškog predstavljanja. Šta su, po Vašem mišljenju, karakteristike istinske levice? Kako tumačite značajnu obnovu uticaja levice i sve veću reaktuelizaciju Marksovog učenja na globalnom nivou?

Pitanje o ljevici zahtijeva mnogo detaljniju analizu i stoga ovdje nije moguće dati sistematski odgovor na pitanje o značenju tog pojma. Prvo, ljevica i desnica su prostorni pojmovi, a to znači i relativni, jednako kao što je to slučaj s pojmovnim parovima gore-dolje, naprijed-nazad, sjever-jug... Na južnom polu je sve sjeverno, ništa ne leži na jugu; prijelaz od robovlasničkog poretka u feudalizam jest napredan u odnosu na prošlost, kao što je obnova robovlasništva nazadna ukoliko se zbiva u okviru građanskog društva (stoga se zagovornike uvođenje kmetstva može smatrati ljevičarima u periodu kad je robovlasnički poredak nešto realno, ali ne i u periodu nakon građanske revolucije). U situaciji u kojoj prijeti socijalna i politička regresija pozicija autentične ljevice bit će mnogo skromnija – takva obrambena pozicija u nekom će drugom kontekstu s pravom biti ocijenjena kao pozicija konzervativne desnice. U svakom slučaju – ljevica je obilježena idejom jednakosti (što nipošto ne mora značiti egalitarizam) i pravednosti (što otvara pitanje kriterija pravednosti, pa se ispostavlja da i desnica ima svoj pojam pravednosti. što ga suprotstavlja ljevičarskim koncepcijama pravednosti, a sve to, dakako, ovisi i o konkretnom socijalno-političko-historijskom kontekstu). Ljevica je uvijek suzdržana u odnosu na etnocentrizam, s tendencijama internacionalizma, pa i kozmopolitizma. Lažno predstavljanje? Da, naravno da ima toga, nerijetko se regresivni, pseudosocijalistički modeli organizacije društva koji su svoj autodestruktivan karakter pokazali u periodu staljinističkog i neostaljinističkog “realnog socijalizma” nastoje prikazati kao modeli istinske ljevice, kao prava alternativa kapitalizmu (iako se tu zapravo radilo o državnom kapitalizmu, ako ne i o elementima državnog feudalizma). A to što danas Marx iznova zabobiva na svojoj aktualnosti izravno je povezano s očitovanjem krize kapitalističkog načina proizvodne života i s prijetećim slomom reprodukcije utemeljene na samosvrhovitosti profita.

AKUZATIV: Član ste hrvatskog udruženja ateista ,,Protagora”. Kako i zašto je osnovano to društvo? Kakva je situacija  u pogledu sekularizacije u Hrvatskoj?

I u Hrvatskoj, kao i u brojnim drugim tzv. tranzicijskim zemljama (a i u zemljama Trećega svijeta) raste tendencija desekularizacije, koja nerijetko poprima čak i karakteristike teokratizacije države (ili bar klerikalizacije javnog prostora); sve je to, dakako, vezano i uz afirmaciju fundamentalističkih koncepata religioznosti. U toj su situaciji ireligiozne osobe podvrgnute različitim (suptilnijim ili otvorenijim i grubljim) oblicima diskriminacije. Osnovna ideja Protagore jest uspostavljanje antiteze tih desekularizacijskim tendencijama i posebno, suprotstavljanje diskriminaciji motiviranoj nepripadnošću nekoj organiziranoj vjerskoj zajednici odnosno posjedovanjem ireligioznog pogleda na svijet.
 
AKUZATIV: Neposredni ste učenik dva velika mislioca ovih prostora i osnivača čuvenog časopisa Praxis, Milana Kangrge i Gaje Petrovića? Šta ste u prvom redu od njih naučili?

Nije jednostavno odgovoriti na to pitanje: mnogo sam naučio od svakoga od njih. No, ako bih odgovor morao sažeti u jednu rečenicu, onda bi on glasio: i od Gaje Petrovića i od Milana Kangrge naučio sam umijeće uspravnog hoda, naučio sam da filozofija ne može biti podvrgnuta bilo kakvim autoritetima ako uopće još hoće biti filozofija (a ne neka ideologija, sekularna i znanstvena ili transcendentna, sasvim svejedno), te da nikakvoj dogmi u filozofiji (pa ni u bilo kakvoj smislenoj ljudskoj djelatnosti) nema niti smije biti mjesta.