Kažu da prilika čini čovjeka.

Ako je to tačno, onda nam, da bi sebe ljudski sačuvali, i same prilike valja učiniti ljudskim. Valja nam govoriti i ponašati se ljudski u svakoj prilici. Bez toga, prilike su samo izgovor za vlastitu neljudskost. Odnosno, ne čine prilike ljude lošima ili dobrima nego samo pokazuju kakav ko zaista jeste.

U tom smislu prilike su samo ljudsko ogledalo.

Svako ko je pročitao Kamijev (Camus) „Mit o Sizifu“, teško da je mogao da izbegne dublje promišljanje životnog smisla. Ovo delo kao jedno od retkih u svetskoj filozofskoj literaturi bavi se apsurdom i paradoksom života, u njemu se oseća sam odnos autora prema tim pitanjima i njegovo stanje duše koje osciluje od poraza pred apsurdom do potrage za smislom. Kami, rešenje pronalazi u svojim kasnijim spisima, u kojima govori o „skoku“ tj. pronalaženju smisla u borbi protiv životnih apsurdnosti. Revolt postaje njegovo oruđe protiv praznine i banalnosti života.

U toj polemici sa Stepincem iz Makanca progovara rasist, tvrdeći da - ako su ljudi po kršćanskom nauku jednaki - onda su neki ipak jednakiji («Ako je čovjek slika i prilika Božja, onda je to europski čovjek u osobitom stupnju, on je to svakako više nego crnac iz centralne Afrike»).

Julije Makanec (1904-1945) bio je političar i filozof (filozofijski pisac i profesor). Nakon diplome s doktoratom iz filozofije stečene na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1927. radio je kao gimnazijski nastavnik filozofije u Petrinji, Koprivnici, Leskovcu, Bjelovaru, Virovitici, Knjaževcu i Karlovcu, da bi 1943. bio imenovan izvanrednim profesorom povijesti filozofije i sociologije na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (tada se ta ustanova zvala Mudroslovni fakultet Hrvatskog sveučilišta). Kao političar bio je uoči Drugoga svjetskog rata haesesovski gradonačelnik Bjelovara a za vrijeme rata obavljao je visoke funkcije u ustaškoj NDH (među ostalime bio je «pročelnik za duhovni odgoj Ustaške mladeži» te ministar prosvjete). Presudom vojnog suda osuđen je u lipnju 1945. na smrt strijeljanjem, a nepoznato je kad je ta kazna izvršena niti gdje su sahranjeni njegovi posmrti ostaci. Objavio je ukupno dvanaest knjiga (među kojima se ističu djela O podrijetlu i smislu države s podnaslovom Uvod u noviju filozofiju države te Razvoj državne misli od Platona do Hegela) i brošura, kao i 53 članka različitih vrsta u periodičnim publikacijama i dnevnim novinama. Hrvatska sveučilišna naklada objavila je 1993. izbor iz njegovih djela pod naslovom Uvod u filosofiju povijesti. S iznimkom te knjige o Makancu se uglavnom uopće nije sustavnije pisalo (značajniju iznimku čini možda tek Franjo Tuđman, koji Makanca obilno citira u svojim amaterski pisanim Bespućima povijesne zbiljnosti), a to važi čak i za razdoblje nakon 1990. godine, kad je u stanovitim krugovima postalo poželjno ne samo istraživati nego i rehabilitirati te slaviti «žrtve komunističkog terora».

“Pravi muškarac želi dve stvari: opasnost i igru. Zato želi ženu kao najopasniju igračku.”

Ovaj brkati nihilista, čeličnog pogleda zasigurno je znao šta je ono pravom muškarcu potrebno, pa je svoju “najopasniju igračku” Niče (Friedrich Wilhelm Nietzsche) pokušao pronaći u Lu Salome (Lou Andreas-Salomé). Istina, bezuspešno, no dovoljno da bi naposletku izvukao onu, njegovim ljubiteljima, poznatu mudrost: “Ideš ženama? Ne zaboravi bič.”

Rođen 15. oktobra 1844. u Nemačkoj, ovaj veliki filozof (ali i pesnik i fiolog), čitavog života borio se sa blagom, ili ne tako blagom, lucidnošću sopstvenog uma, ni trenutka, pak, ne sumnjajući u sopstvenu genijalnost. A pokušao je i tri puta da izvrši samoubistvo velikim dozama lekova, koje je uzimao protiv nesanice i glavobolje.

O SARADNJI SA ZORANOM ĐINĐIĆEM, O TOME KAKO SU 1974. GODINE OSUĐENI NA 10 MESECI ZATVORA ZBOG PROTIVLJENJA REPRESIJI TADAŠNJEG REŽIMA, O STANJU U HRVATSKOJ I SRBIJI, O LAŽNOJ LEVICI I UTICAJU CRKVE...

AKUZATIV: Nedavno ste učestvovali u snimanju novog dokumentarnog filma o Zoranu Đinđicu, o čemu je reč?

Navršava se deset godina od atentata na Zorana Đinđića i to je bio povod da televizija B 92 snimi dokumentarnu emisiju o njemu, s time da je naglasak emisije – koliko mi se čini – na njegovim mladim godinama, dakle na razdoblju prije njegova aktivnog uključenja u stranačku politiku. Budući da sam se s Zoranom Đinđićem znao praktično od početka njegova studija, a u jednom periodu sam s njime intenzivno surađivao (to je period kad je on bio predsjednik Fakultetskog odbora Saveza studenata u Beogradu i kada je ukidana autonomija studentske organizacije i istovremeno vršeno čišćenje Filozofskog fakulteta od nepoćudnih nastavnika, čemu smo mi pružali aktivan otpor, što je završilo suđenjem i osudom u Ljubljani), autoru emisije Peđi Obradoviću bilo je zanimljivo da osvijetlim neke aspekte lika mladog Zorana Đinđića.