LINO VELJAK: Dvije strategije historijskog revizionizma - hrvatska i srpska primjena

Naslov sugerira da je tu riječ o dvije različite strategije historijskog revizionizma. No, ne radi se tek o strategijama, već i o nečemu temeljnijem i dubljem: o dvije međusobno različite koncepcije revidiranja slike o prošlosti. No, najprije treba definirati pojam historijski revizionizam, te pretpostavke koje uopće omogućuju pojavu nečega takvoga. Pojam označava prevrednovanje bitnih zbivanja u odnosu na nedavnu prošlost, a u užem smislu odnosi se na prevrednovanje sudionika u nekom recentnom građanskom ratu, internom sukobu ili međunarodnom ratnom sukobu čiji su akteri obilježeni suprotstavljenim vrijednosnim orijentacijama, kao i u prevrednovanju rezultata odnosnog rata; pri tom se u pravilu friziraju (a nerijetko i falsificiraju) ustanovljene ili ustanovljive činjenice o zbivanjima koja su predmet revizije. Revizionizam se dakle odnosi na interpretaciju i valorizaciju sukoba, ali ne svih ratova i drugih oblika nasilnih sukoba, već samo onih koji se ne zasnivaju isključivo na pragmatičnim interesima nego se temelje i/ili opravdavaju antitetičnim idejama, vrijednostima, pogledima na svijet, antropologijskim koncepcijama i vizijama poželjne budućnosti.

Dvije koncepcije i njima primjerene dvije strategije historijskog revizionizma mogu se imenovati kao (neo)frankistička i kao neofašistička/neonacistička strategija. Postavlja se pitanje po čemu se razlikuje frankistički (i neofrankistički) od neofašističkog odnosno neonacističkog pristupa revidiranju prošlosti.

Prvi pristup dobio je ime po Franciscu Francu, predvodniku oružane pobune protiv Španjolske republike 1936. i potom (od poraza republike 1939. pa do njegove smrti) caudillu obnovljene monarhije. Nakon što je pobijedio u građanskom ratu, Franco je proglasio „nacionalnu pomirbu“ svih Španjolaca (koja je onda dodatno legitimirala represiju protiv svih onih koji se nisu pomirili s njegovom autoritarnom – djelomice i totalitarnom – diktaturom), što je dobilo svoj simbolički izraz sahranom poginulih pripadnika suprotstavljenih strana u zajedničkoj grobnici u Valle de los Caidos. Tu se ne radi o reviziji rezultata građanskog rata, već o konstatiranju njegovih rezultata: pobjede falangista nad republikancima. Pri tom pobjednici udjeljuju milost poraženima i posthumno ih primaju u redove pomirene španjolske nacije. Naravno, zaobiđeno je pitanje što je s onima kojima je tu oduzet etnički identitet, s Baskima, Kataloncima, Galježanima i drugima koji se nisu osjećali pripadnicima unitarne španjolske nacije, ali su nakon smrti mimo svoje volje uračunati među, u smrti pomirene, Španjolce.

Taj frankistički model posthumne pomirbe izravno je u svojoj verziji revizije prošlosti primijenio Franjo Tuđman. Ima indicija da je Tuđman ideju o pomirbi suprotstavljenih strana u Drugom svjetskom ratu preuzeo od Vjekoslava Maksa Luburića, koji je živeći u Francovoj Španjolskoj među hrvatskim emigrantima propagirao nužnost pomirbe svih Hrvata. U javnosti nije s oduševljenjem bio dočekan njegov prijedlog da se u Jasenovcu zajedno pokopaju kosti partizana i pripadnika ustaškodomobranskih snaga, a valja reći da su otpori dolazili s obje strane, i sa strane onih koji su ostali privrženi partizanskoj odnosno antifašističkoj tradiciji kao i s filoustaške strane, pa stoga ta ideja nije realizirana za Tuđmanova života, ali još i danas ima njezinih zagovornika, pa je tako iz Hrvatske biskupske konferencije potekla inicijativa da se stvori „svehrvatski grob“ pokraj Crkve sv. Marka na Udbini, gdje bi se pokopale kosti svih neidentificiranih žrtava iz Drugoga svjetskog rata.

Osnovna razlika između Francova pomirenja republikanaca i falangista na jednoj, te Tuđmanove ideje pomirenja partizana i ustaša na drugoj strani sastoji se u tomu što se u prvom slučaju ne radi o reviziji, jer jasno je tko je u španjolskom građanskom ratu pobijedio a tko je doživio poraz, dok je u ovom drugom slučaju riječ o reviziji rezultata Drugoga svjetskog rata, ali ne tako da bi se međusobno zamijenile uloge pobjednika i poraženih, jer se ne može nikako zanijekati jednoznačno utvrđena činjenica da je Drugi svjetski rat završen pobjedom antifašističke koalicije (u konkretnom slučaju: pobjedom Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije) i porazom nacifašističke osovine (u konkretnom slučaju: porazom oružanih snaga Pavelićeve Nezavisne Države Hrvatske), nego prevrednovanjem karaktera samoga rata.

Riječ je o vrednovanju antifašističko-ustaškog sukoba kao tragičnog nesporazuma uzrokovanoga međunarodnom konstelacijom. Za razliku od onih koji su skloni da Hrvate koji su sudjelovali u ustanku protiv kvislinške tvorevine NDH proglase nacionalnim izdajnicima (a pogotovo od onih koji takvo vrednovanje utemeljuju na pozitivnom vrednovanju nacifašističke koalicije i jednoznačno negativnom vrednovanju antifašističke koalicije na globalnom planu), Tuđman je kao nekadašnji partizan odbijao da hrvatske antifašiste – ukoliko su Hrvati – proglasi anacionalnim i protuhrvatskim elementima, ali i da jednoznačno negativno vrednuje Pavelićevu tvorevinu. U kvislinškoj je državi vidio i jednu pozitivnu stranu: ostvarenje vjekovnoga hrvatskog sna o samostalnoj državi, ali u tragičnom kontekstu nužnog odabira one strane u svjetskom sukobu koja će 1945. doživjeti poraz. To možda najbolje ilustrira izjava jednoga od najbližih Tuđmanovih suradnika Andrije Hebranga mlađega, inače sina istoimenog partizanskog vođe i kasnijeg saveznog ministra (koji je nakon Rezolucije IB-a uhapšen pod optužbom da radi za Staljina). Govoreći o svom ocu i Maksu Luburiću, on za ovoga drugoga, poznatog zapovjednika Jasenovca tvrdi da se unatoč pogrešnoj (ustaškoj) stranci čije su metode bile fašističke, Luburić „nikada nije borio protiv Hrvatske; imao je svoju viziju Hrvatske i za njega je to bio jedini pravi put“, te dodaje: „I moj je otac imao svoju viziju; njegov ga je put odveo komunizmu i antifašističkoj akciji.“ Dakle, prema Hebrangu je između ustaša i hrvatskih partizana vladala – unatoč tragičnom nesporazumu – temeljna suglasnost u pogledu državotvorne ideje.

Razrješenje toga tragičnog nesporazuma između hrvatskih kvislinga i hrvatskih antifašista omogućeno je tek uspostavom samostalne hrvatske države do koje je došlo tek u okviru procesa raspada SFRJ.

Republika Hrvatska, uspostavljena i međunarodno priznata u razdoblju od 1990. do 1992. godine, ustavnom se odredbom temelji (i) na antifašističkoj borbi u Drugom svjetskom ratu, što je simbolički potvrđeno proglašenjem 22. lipnja, dana kad je 1941. osnovan prvi partizanski odred u šumi Brezovica kraj Siska, državnim praznikom pod imenom Dan antifašističke borbe.

Nova, po definiciji demokratska, Hrvatska izvodi svoj europski antifašistički legitimitet iz hrvatskoga partizanskog pokreta u Drugom svjetskom ratu (očišćenoga od pripadajućeg konteksta što ga sažeto izražava jedna ondašnja parola, ona o „oružanom bratstvu hrvatskog i srpskog naroda“). S druge strane, takva dekontekstualizacija hrvatske antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu omogućuje Tuđmanu oblikovanje nove sinteze, idealna postuhumnog pomirenja svih Hrvata koji su se u vrijeme NDH borili na suprotstavljenim stranama, a istinu čijega antitetičkog zalaganja za Hrvatsku ozbiljuje uspostava Republike Hrvatske (što se materijalno očituje i u izjednačavanju prava preživjelih pripadnika svih oružanih formacija iz Drugoga svjetskog rata). Time se kvislinška tvorevina NDH djelomice legitimira: ne rehabilitira se, naime, njezin kvislinški karakter, nego samo njezina temeljna državotvorna ideja koju ona, uslijed međunarodnih okolnosti, nije uspjela realizirati u valjanom i održivom obliku. Dakle, pomirba partizana i ustaša temelji se na njihovoj zajedničkoj pripadnosti hrvatskom narodu i na njihovoj zajedničkoj državotvornosti.

Uočava se sličnost s dominantnim tipom historijskog revizionizma u Srbiji. Ponajprije upada u oči dominantna ocjena prema kojoj su se za vrijeme Drugoga svjetskog rata i njemačke okupacije Srbije uslijed tragičnog nesporazuma sukobila dva antifašistička pokreta, onaj partizanski i onaj četnički. Slika prošlosti, posebno slika razdoblja njemačke okupacije Srbije od 1941. do 1944. godine drastično je revidirana, ponajprije u pogledu inzistiranja na antifašističkom karakteru Ravnogorskog pokreta. Revidirana interpretacija Drugoga svjetskog rata postala je i standardnim mjestom u školskim udžbenicima, što je rezultiralo i kontroverznim pokušajem izjednačavanja materijalnih prava nekadašnjih partizana i ravnogoraca.

Partizanski ustanak u Srbiji započeo je prema zagovornicima nacionalnog pomirenja (ali i prema onima koji zastupaju drugi tip historijskog revizionizma) time što je „Srbin pucao u Srbina“: naime do 2009. godine u Srbiji se kao Dan ustanka obilježavao 7. srpanj, datum kada je 1941. jedan od pokretača antifašističkog ustanka u Srbiji Žikica Jovanović Španac predvodio u Beloj Crkvi kod Krupnja partizanski napad na žandare u službi kvislinškog režima te ubio jednoga (a u napadu je ubijen još jedan žandar). Među onima koji partizanski početak ustanka u Srbiji drže tragičnim nesporazumom te inzistiraju na dva ravnopravna (premda „tragično sukobljena“) antifašistička pokreta izrazito je prisutno nastojanje da se uspostavi posthumno pomirenje svih Srba, uključujući i one koji su služili okupatoru, bilo kao pripadnici kvislinškog aparata vlade Milana Nedića, bilo kao pripadnici fašističkih formacija Dimitrija Ljotića. Oni su, doduše, bili na krivoj strani, ali su htjeli dobro svome narodu (da ga spase od okupatorske represije, itd.), te ih stoga treba prihvatiti u posthumnom pomirenju. Doduše, upitno je ima li u tom pomirenju mjesta i za one antifašiste koji nisu ujedno bili i srpski nacionalisti. A zanimljivo je da neki zagovornici ove sumnje tvrde kako u Srbiji do neonacističkog „Nacionalnog stroja“, koji se pojavio početkom ovoga milenija, nikad nije bilo fašizma.

Time već prelazimo na teren druge koncepcije i druge strategije historijskog revizionizma.

Rezultati Drugoga svjetskog rata i njemu analognih sukoba ne mogu se promijeniti (poznato je tko su bili pobjednici, a tko je poražen), ali se tu pribjegava izravnoj revalorizaciji sukobljenih strana: rat je završio kako je već završio, ali tragedija je što nije pobijedila ona druga strana. Iako ta koncepcija ima svoje zagovornike i u Hrvatskoj i u Srbiji (a čini se na temelju nizu pokazatelja da postaje dominantnom strategijom historijskog revizionizma s tendencijom potpunog marginaliziranja neofrankističke strategije), ona je bazično oblikovana na Zapadu.

U tom se smislu u Njemačkoj formiraju revizionističke škole, koje su posvećene preispitivanju uzroka i karaktera Drugoga (pa i Prvoga) svjetskog rata, te potpunom ili bar djelomičnom rehabilitiranju nacionalsocijalizma, relativiziranju ili čak i nijekanju razmjera ratnih zločina Wehrmachta u ratu, kao i holokausta, itd.

Najpoznatiji je njemački zastupnik revizionizma Ernst Nolte, a uz njega vrijedi spomenuti Michaela Stürmera, Klausa Hilderbranda i Andreasa Hillgrubera. Pojava revizionizma izazvala je 1986. opsežnu raspravu, u kojoj su filozof Jürgen Habermas, izdavač Rudolf Augstein te niz historičara (Hans Mommsen, Joachim Fest, Eberhard Jäckel, i dr.) osporili opravdanost revidiranja nacističkog režima i oslobađanja Trećeg Reicha od odgovornosti za Drugi svjetski rat.

Premda je njemački historijski revizionizam najpoznatiji, ta pojava nipošto nije ograničena na Njemačku. Pokušaji izravne revalorizacije uloga sukobljenih strana u Drugom svjetskom ratu bilježe se u nizu zemalja, uključujući i francuske pokušaje relativizirajućeg revidiranja kolaboracionizma u razdoblju njemačke okupacije i u razdoblju višijevske vlade na čelu s maršalom Pétainom18, te, primjerice, norveške reinterpretacije uloge Quislinga i njegove kolaboracionističke vlade.

Zanimljivo je da se prema mišljenju Domenica Losurda počeci historijskog revizionizma moraju tražiti još u Burkeovoj ocjeni Francuske revolucije 1791. godine. U korijenu prevrednovanja strana koje su se sukobile u Drugom svjetskom ratu često (možda čak i u pravilu) leži i negativno vrednovanje prosvjetiteljstva, a posebno Francuske revolucije (što se može pokazati već i na primjerima duha koji je vladao u francuskom integralnom nacionalizmu koncem 19. i početkom 20. stoljeća, kao i u njemačkom mladokonzervativizmu u periodu Weimarske republike). Tim duhom dominira negativno vrednovanje moderne (pri čemu je na posebnom udaru njezin sekularizacijski karakter) i žaljenje nad propašću predmoderne organske zajednice, na temelju čega se tu oblikuju ideje o potrebi obnove izgubljena organskog poretka. Ideje oblikovane u okružju Francuske akcije u značajnoj su mjeri utjecale na profiliranje talijanskog fašizma i španjolskog falangizma, dok su koncepcije njemačkog
mladokonzervativizma u odlučujućoj mjeri utjecale na stvaranje njemačkog nacionalsocijalizma.

U historijskom revizionizmu našeg vremena, koji se idejno u značajnoj mjeri temelji na spomenutoj tradiciji ranoga 20. stoljeća, naznačeno se žaljenje transformira u nadu da ishod Drugoga svjetskog rata ne predstavlja definitivan poraz ideje totalitarne nacionalne (i/ili rasne) države i njome obuhvaćene organske zajednice.

Sve to važi i za današnji historijski revizionizam u Hrvatskoj i Srbiji (pa i u drugim postjugoslavenskim zemljama, ali i u drugim postsocijalističkim državama, primjerice u Ruskoj federaciji, gdje se u krugovima radikalne desnice iskazuje žaljenje što su Staljinovi sljedbenici ratovali protiv njemačkih nacista, te se taj sukob srodnih ideologija i poredaka doživljava kao tragičan nesporazum). Tako se ova neonacistička/neofašistička varijanta historijskog revizionizma u Hrvatskoj (gdje se ona konkretno profilira kao neoustaški revizionizam) kondenzira u priznavanje jedne jedine pogreške ustaškog pokreta, koja se sastoji u njegovu svrstavanju uz poraženu stranu u Drugom svjetskom ratu (pri čemu se, nerijetko, ta poražena strana, nacifašistička koalicija, eksplicitno ili makar implicitno, vidi kao strana koja je načelno bila u pravu). Izričita je u svakom slučaju relativizacija (Jasenovac je opravdan velikosrpskom represijom nad Hrvatima u razdoblju Kraljevine Jugoslavije, partizanski zločini nadmašuju ili čak izrazito nadmašuju ustaške zločine, itd.), čime se otvara prostor za ono čemu su pojedini autori koji afirmiraju ovu vrstu revizionizma jednoznačno skloni: za pozitivno vrednovanje ustaškog režima.

Slično je i s tim tipom revizionizma u Srbiji, koji kulminira u revalorizaciji lika i djela predvodnika autentičnoga fašističkog pokreta u Srbiji Dimitrija Ljotića, utemeljitelja Zbora. Pored pokušaja rehabilitacije predsjednika kvislinške vlade Milana Nedića, tu je na djelu i jasna intencija da se – za razliku od neofrankističke strategije (koja se u konačnici ispostavlja tek kao otvaranje prostora za nastup neofašističke/neonacističke koncepcije) – od „dva antifašistička pokreta“ afirmira samo onaj koji je 1945. poražen, četnički pokret, a da se onaj drugi, partizanski označi kao izdajnički. A da u motivacijskom korijenu tog revizionizma leži i obuhvatnija intencija raskida s emancipatorskom tradicijom možda najbolje ilustrira usud lika i djela Dositeja Obradovića u intelektualnim i ideologijskim sferama u kojima se njeguje radikalni revizionizam. Slično hrvatskoj (ali i njemačkoj, itd.) verziji revizionizma, i ovdje se kao kriterij postavlja pripadnost nacionalno-metafizički pojmljenom konceptu homogenizirane nacionalne zajednice. Izdajnicima tu, dakako, nema mjesta.

Ispostavlja se, naposljetku, da su dvije strategije historijskog revizionizma tek prividno antitetične te samo djelomice kompatibilne: neofrankistička strategija služi, čini se, samo za otvaranje prostora radikalnom revizionizmu, onom koji u konačnici smjera ukidanju svega onoga emancipatorskoga što su posljednja dva stoljeća donijela čovječanstvu.

Iz zbornika sa konferencije "Preispitivanje prošlosti i istorijski revizionizam"
Izdavač: Udruženje Španski borci 1936-1939 u saradnji sa FPN Univerziteta u Beogradu, 2014.