Postoji jedan model akademskog odnosa između onih koji posjeduju znanje i onih koji ga tek trebaju posjedovati. Prema tom modelu, profesor ili profesorica posjeduje znanje, student ili studentica to znanje ne posjeduje, a proces visokog obrazovanja tek je 'pretakanje' informacija iz prvih u druge, s više ili manje uspjeha. No, postoji i dodatak te naivne scenografije: zadatak razumijevanja uvijek pada na studenta, nikada na profesora. Ako komunikacija zakaže, po definiciji, odgovoran je neobrazovani student, profesor nikada.

U toj polemici sa Stepincem iz Makanca progovara rasist, tvrdeći da - ako su ljudi po kršćanskom nauku jednaki - onda su neki ipak jednakiji («Ako je čovjek slika i prilika Božja, onda je to europski čovjek u osobitom stupnju, on je to svakako više nego crnac iz centralne Afrike»).

Julije Makanec (1904-1945) bio je političar i filozof (filozofijski pisac i profesor). Nakon diplome s doktoratom iz filozofije stečene na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1927. radio je kao gimnazijski nastavnik filozofije u Petrinji, Koprivnici, Leskovcu, Bjelovaru, Virovitici, Knjaževcu i Karlovcu, da bi 1943. bio imenovan izvanrednim profesorom povijesti filozofije i sociologije na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (tada se ta ustanova zvala Mudroslovni fakultet Hrvatskog sveučilišta). Kao političar bio je uoči Drugoga svjetskog rata haesesovski gradonačelnik Bjelovara a za vrijeme rata obavljao je visoke funkcije u ustaškoj NDH (među ostalime bio je «pročelnik za duhovni odgoj Ustaške mladeži» te ministar prosvjete). Presudom vojnog suda osuđen je u lipnju 1945. na smrt strijeljanjem, a nepoznato je kad je ta kazna izvršena niti gdje su sahranjeni njegovi posmrti ostaci. Objavio je ukupno dvanaest knjiga (među kojima se ističu djela O podrijetlu i smislu države s podnaslovom Uvod u noviju filozofiju države te Razvoj državne misli od Platona do Hegela) i brošura, kao i 53 članka različitih vrsta u periodičnim publikacijama i dnevnim novinama. Hrvatska sveučilišna naklada objavila je 1993. izbor iz njegovih djela pod naslovom Uvod u filosofiju povijesti. S iznimkom te knjige o Makancu se uglavnom uopće nije sustavnije pisalo (značajniju iznimku čini možda tek Franjo Tuđman, koji Makanca obilno citira u svojim amaterski pisanim Bespućima povijesne zbiljnosti), a to važi čak i za razdoblje nakon 1990. godine, kad je u stanovitim krugovima postalo poželjno ne samo istraživati nego i rehabilitirati te slaviti «žrtve komunističkog terora».

O SARADNJI SA ZORANOM ĐINĐIĆEM, O TOME KAKO SU 1974. GODINE OSUĐENI NA 10 MESECI ZATVORA ZBOG PROTIVLJENJA REPRESIJI TADAŠNJEG REŽIMA, O STANJU U HRVATSKOJ I SRBIJI, O LAŽNOJ LEVICI I UTICAJU CRKVE...

AKUZATIV: Nedavno ste učestvovali u snimanju novog dokumentarnog filma o Zoranu Đinđicu, o čemu je reč?

Navršava se deset godina od atentata na Zorana Đinđića i to je bio povod da televizija B 92 snimi dokumentarnu emisiju o njemu, s time da je naglasak emisije – koliko mi se čini – na njegovim mladim godinama, dakle na razdoblju prije njegova aktivnog uključenja u stranačku politiku. Budući da sam se s Zoranom Đinđićem znao praktično od početka njegova studija, a u jednom periodu sam s njime intenzivno surađivao (to je period kad je on bio predsjednik Fakultetskog odbora Saveza studenata u Beogradu i kada je ukidana autonomija studentske organizacije i istovremeno vršeno čišćenje Filozofskog fakulteta od nepoćudnih nastavnika, čemu smo mi pružali aktivan otpor, što je završilo suđenjem i osudom u Ljubljani), autoru emisije Peđi Obradoviću bilo je zanimljivo da osvijetlim neke aspekte lika mladog Zorana Đinđića.

Šta kažu, a šta zaista misle profesori

  Streljani bubuljičavim pogledima drhtali su od besa ili nemoći, šamarali vas prekorima i bukvalno, nadimali se od želje da ukažu na pravi put – ne bi li vam što pre videli leđa. Vršili su torture, ali i molili za milost; lovili greške, pa bili ulovljeni u njima, terali vas da učite i učili vas da se terate. Vodali su vas po hotelima perolake D kategorije, skidali s vinjaka (ili razrednih šmizli) da vas popnu na bine i zidne novine. Presretali su vam matorce po haustorima, pa im vrdajući saopštavali da su umesto anđelčića zapatili kretena. Sa svojim demode manirima (ledene trajne, podgrejane pridike, zulufi i zulumi, prsluci, čarape boje senfa) – bili su tako dirljivo senilni. I najbitnije, kad god ih oborite, ustajali su da nastave borbu... Ali, da li ste ikad slutili šta su stvarno mislili o vama?