Digitalna demokratizacija znanja

Taj model ima jednu krucijalnu manu. Status 'genija' omogućuje sveučilišnom profesoru - kojeg je u nekim ekstremnim slučajevima teško razlikovati od dvorske lude, kroničnog alkoholičara ili odbjeglog člana cirkusa – da se upušta u autarkične meditacije lišene ikakvog smisla. Filozofija je svakako magnet za besmisleno blebetanje, ali ni ostale društveno-humanističke, pa ni prirodoslovne znanosti nisu imune na sindrom akademske mistifikacije.

Na svu sreću, digitalne tehnologije mijenjaju nešto na relaciji student – profesor. Naravno, one nisu dostupne svim članovima društva, ali većini članova akademske zajednice jesu, i to je prilično radikalna promjena. Student se više ne mora oslanjati na uzak krug ljudi koji ili selektivno prosljeđuje informacije ili ih maskira u nešto što više podsjeća na performans nego na javno predavanje. Student više nikome ne mora vjerovati na riječ. Svaki brucoš stoji udaljen samo par klikova od provjerenih, utemeljenih i jasno formuliranih tekstova u datom polju. Za intelektualnu perferiju kojoj prema svim kriterijima pripada i hrvatska akademska zajednica to je vrlo važan pomak. Predavač kao medijator sve više i više postaje suvišna karika u kretanju znanja. Preciznije rečeno, on gubi neopravdano pretpostavljeni autoritet, za njega se mora samostalno izboriti i to je neopisivo dobro.

Umjesto da izgubi devedeset minuta odlaskom na predavanje amatera pod političkom, vjerskom ili obiteljskom protekcijom, svatko može odgledati kvalitetno predavanje na YouTube-u i nešto naučiti. Zanima vas fizika? Leonard Susskind će vam objasniti sve - od tri zakona klasične dinamike, preko specijalne teorije relativnosti, do zavrzlama kvantne teorije – kao da ste u klupama prvog reda. Zanima vas područje koje se de facto ne može smjestiti u hrvatskim zakonom propisanu klasifikaciju znanosti? Pogledajte predavanja Roberta Sapolskog. Naravno, i ovdje postoje kvalitetni predavači, ali njihovo je djelovanje potpuno paralizirano lošom organizacijom sustava visokog školstva, čeličnim birokratskim barijerama i zamornim klanovskim sukobima.

Nove tehnologije nisu idealne – komunikacija je jednosmjerna. Ali komunikacija je jednosmjerna i s egom domaćih stručnjaka pod zaštitom dobro pozicioniranog rođaka. Uostalom, osobno iskustvo me uvjerilo da je ponekad brže dobiti odgovor na mail od profesora iz Los Angelesa ili Londona, nego iz Zagreba ili Zadra. K tome, mail će najvjerojatnije biti i pristojnije formuliran.

Latentna posljedica digitalne demokratizacije znanja je svijest u onom bistrijem dijelu studentske populacije o stupnju kvalitete lokalnih predavača i znanstvenika. Do sada su generacije studenata stasale u uvjerenju kako je univerzitetsko predavanje zapravo privilegirani pristup proroku ili svojevrsnom mesiji. No, stvar je malo drukčija kada možete usporediti žvrljarije lokalnog 'mesije' s tekstovima iz inozemstva, kada možete kontekstualizirati lokalne (i često bunkerirane) doktorate sa svjetskom produkcijom u odgovarajućem polju, kada vidite da vas jedno do pola odgledano predavanje s YouTube-a nauči više nego dva lokalna genijalca u četiri semestra.

Jedan od najvažnijih preduvjeta da se iskorjeni nepotizam u visokom školstvu - zbog kojega rodoslovna stabla fakulteta izgledaju kao rodoslovna stabla obiteljskih farmi peradi u blizini Lišana Ostrovičkih – jest da se razluče oni koji marljivo obavljaju svoj posao od onih koji imitiraju znanstveni diskurs, mistificiraju vlastitu karijeru, prikrivaju potpuno odsustvo znanja, štite najpliće materijalne interese, i posljedično nepopravljivo uništavaju intelektualne potencijale čitavih generacija studenata. Digitalna demokratizacija znanja je proces koji onemogućava upravo to. Niti jedna reforma visokog školstva nije, neće i jednostavno ne može dovesti do tolike transformacije kakvu danas i sada vrši Internet.

Najvažnija i nezaobilazna 'institucija' aktualne transformacije znanje svakako je čuvena Gigapedija. Gigapedija, proganjana poput ilegalne točione informacija u kontekstu novog, redefiniranog doba reinkarnirane prohibicije, omogućila je na svjetskoj razini – to je ono krucijalno – jeftin pristup informacijama. Digitalna demokratizacija znanja o kojoj govorim prvenstveno je ekonomski proces, u smislu da ruši financijske barijere u dinamici znanja. Pametni ljudi postoje po čitavom svijetu, ali tim ljudima treba infrastruktura, odnosno odgovarajući kontekst za normalno funkcioniranje. Ključan faktor su donedavno bile dobro opremljene knjižnice ili stipendije za odlazak do tih knjižnica, sada je to pristup Internetu i Gigapediji - ultimativnoj knjižnici. S Gigapedijom znanje je globalno postalo jeftinije i dostupnije.

Konflikt između starog, 'austrougarskog' modela znanja, temeljenog na singularnom geniju ili proroku, i novog modela znanja očituje se i na pitanju infrastrukture znanja. Geniju nisu potrebna pomoćna sredstva, on svoje znanje crpi iz magičnog kontakta s transcendencijom. Ne treba ni napominjati koliko je ovo uvjerenje blesavo. Znanja i znanosti nema bez one gomile pomoćnih sredstava koja će korigirati sve naše manjkave psihološke karakteristike, uspostaviti objektivan pristup vanjskom svijetu, neovisan od ovog ili onog genijalca, odnosno, ukinuti temelj akademske mistifikacije – singularnost Mesije. Ta pomoćna sredstva, dakako, koštaju. Nije slučajnost da je najviše znanostvenog pristupa svijetu u onim djelovma svijeta koji su uspjeli koncentrirati najviše bogatstva. Koliko je ta koncentracija bogatstva bila moralno čista, dalo bi se raspravljati. Ono što je važno za intelektualnu periferiju jest da više nema zida koji bi sprečavao povrat isisane energije iz centra u periferiju, barem u formi znanja. Pojednostavljeno rečeno, razvijeni djelovi svijeta, što je eufemizam za centre imperijalističke eksploatacije, crpili su resurse i rad iz nerazvijenih djelova svijeta, i zbog te akumulacije uspjeli producirati znanje. Sve donedavno, to je znanje bilo čvrsto čuvano u centrima njihove geneze, a zid koji ga je čuvao bio je financijske naravi. Taj je zid srušila Gigapedija. I premda kolonijalni odnos još uvijek postoji, govorimo o velikom i važnom napretku preko kojeg ne smijemo olako prelaziti.