prof. Midhat Riđanović: BRUKA HRVATSKO-SRPSKE LINGVISTIKE - Jezik, jezici i "nacionalni identitet"

Svakom je jasno da stanovnici Balkana koji sebe nazivaju Srbima, Hrvatima, Crnogorcima i Bosancima govore jezikom koji je svima njima savršeno razumljiv. Zapazite da nisam rekao jednim jezikom, jer to odmah vodi u pitanje “Zašto ne dva jezika (hrvatski i srpski), ili tri (hrvatski, srpski i bosanski), pa i četiri (ako dodamo crnogorski)?" Zato što ime nikad ne mijenja suštinu onog što se imenuje, a suština naše jezičke stvarnosti jeste da se pripadnici naša četiri "naroda" međusobno savršeno razumiju. Razlika ima unutar svake jezičke zajednice, ima ih čak na malom, izolovanom Islandu, sa svega 330.000 stanovnika. Slušao sam dva hrvatska i jedan srpski dijalekt koje sam teško razumio - ima više razlika unutar svakog od naša četiri "jezika" nego između njih samih.

Lingvistički laici nabrajaju riječi specifične ovom ili onom našem jeziku da bi "dokazali" da je on zaseban jezik, ali ne znaju da je jezik u svom upotrebnom aspektu beskonačan, a svaki dio beskonačnosti je beskonačno malen. Jedini kriterij sličnosti i različitosti dva jezika je intuitivni osjećaj lakoće odnosno teškoće razumijevanja. I neki naši lingvisti ponašaju se kao laici kad izražavaju sličnost izmedu srpskog i hrvatskog u procentima, pa je Snježana Kordić u jednom intervjuu rekla da ta dva jezika imaju preko 80% zajedničkog, Ranko Bugarski da su 90% isti, a Tomislav Ladan, najveći lingvistički ustaša u povijesti Hrvatske, rekao je da je hrvatski različit od srpskog 70%!
"Lingvisti" koji mjere razlike među jezicima u procentima pokazuju da nisu nikakvi lingvisti. Jezik nije krompir da se može jednostavno "vagati". Ima bar deset razloga zašto je to nemoguće, ali je dovoljno navesti činjenicu da neka riječ u jeziku može imati i do 300 značenja (kao get u engleskom), a neka jedno jedino značenje. Kako ćemo "vagati" te dvije riječi? Hoće li jedna riječ biti "teška" 300 grama, a druga 1 gram?! O razlikama između britanskog i američkog engleskog napisane su čitave knjige', ali ni jedan pravi lingvista nije nikad izrazio sličnost između njih procentima ili bilo kojom količinskom mjerom.

Ime jezika na Balkanu je isključivo stvar političke odluke, a političke odluke kod nas donose isključivo političari, naravno, onako kako njima odgovara. Njih uvijek podržava većina "intelektualaca", koji su na našim prostorima najveće političke ulizice u istoriji ulizivanja. Zato bih vam ja savjetovao da na gubite vrijeme smišljajući ime našem zajedničkom jeziku, biće onako kako političari odluče. Ali mi ćemo se i dalje divno razumijevati, pa nek' političari puknu od muke! Hrvatskim vlastodršcima toliko smeta što hrvatski narod razumije srpski da su odlukom o prevođenju srpskih filmova na hrvatski obznanili javnosti cijele regije da su Bosanci, Srbi i Crnogorci pametni pa razumiju hrvatski, ali su Hrvati glupi pa ne razumiju srpski! Ja mislim da je to velika uvreda za Hrvate: po meni bi svaki Hrvat koji drži do sebe trebao dići glas protiv uvrede koju implicira odluka o prevođenju srpskih filmova na hrvatski.

Kada jedan ljudski kolektiv - jedno ili više plemena, jedan ili više naroda - govori istim jezikom, u pitanju je jedna od tri situacije:
1) Radi se o jednom narodu koji govori svojim jezikom, naslijeđenim od svojih predaka; to je slučaj velike većine svjetskih jezika, a evropski primjeri su ruski, francuski, baskijski, malteški.
2) Radi se o dva ili više naroda, od kojih je jedan naslijedio jezik od predaka, dok je drugima taj jezik nametnut osvajanjem; to je slučaj engleskog jezika u Velikoj Britaniji: Englezi su autohtoni govornici engleskog, dok je keltskim narodima, Škotima, Ircima i Velšanima engleski jezik nametnut nakon sto su Englezi osvojili njihove zemlje i vremenom potisnuli njihove keltske jezike (škotski, irski, velški)
3) Narod govori jezikom bivših kolonizatora, najčešće engleski, francuski, portugalski ili španski; to je slučaj engleskog u velikom broju zemalja, gdje može biti jedini jezik (kao na Jamajci), ili službeni jezik u svim vidovima javnog života, mada uz njega postoje i lokalni jezici (kao u Gani, Liberiji, Nigeriji i brojnim drugim zemljama).
Postoje i "miješani" slučajevi: španski jezik kojim se govori u zemljama Latinske Amerike nametnut je autohtonom indijanskom stanovništvu osvajanjem, ali je on i “naslijeđeni” jezik velikog broja doseljenika iz Španije.

Pogledajmo sada gdje smo mi u ovoj šemi. Jezik kojim danas govore Srbi, Hrvati, Bosanci i Crnogorci nije nametnut ni osvajanjem ni na koji drugi način. Nismo bili ni engleska ni francuska ni portugalska kolonija (na žalost). Pa jesmo li onda četiri naroda ili jedan? Mi smo, nepobitno, JEDAN NAROD. Otkud nam onda četiri imena?

Ama dijelili nas moćnici. Jedan narod može imati samo jednog kralja, jednog vođu, jednog Predsjednika. Šta da rade oni brojni Balkanci željni vlasti i svih onih privilegija koje idu uz vlast? Jednostavno: izmisliš narod, od naroda napravis državu, a država je neiscrpan rudnik para, iz kojeg su balkanski političari uvijek mogli, i uvijek će moći, uzimati koliko im duša zaželi. Jer ne zaboravite: osim Sanadera i par sitnih riba, ni jedan Balkamski političar nikad nije sudski odgovarao za lopovluke. Oni to dobro znaju, i zato nastavljaju da nas pljačkaju, sve više i više.

Hrvati i Srbi su još prije dolaska na Balkan bili dva plemena koja su govorila isti jezik i morala imati zajedničko ime. Imenovanje je prva funkcija jezika i lingvisti su nekad preneraženi velikim brojem imena koja se pridijevaju elementima ljudskog skustva, naročito fizičkim entitetima, u nekoj "egzotičnoj” kulturi; često citirani primjeri obilja imena su jedan dijalekt eskimskog jezika sa svojih 40 naziva za razne vrste snijega, i arapski sa oko 80 naziva za kamile. I nadijevanje vlastitih imena ponekad prevazilazi sva naša očekivanja: u tradicionalnoj Bosni čoban koji je čuvao stado od više stotina ovaca imao je ime za svaku ovcu! Zato je nezamislivo da nije postojao zajednički etnički naziv za Srbe i Hrvate. Ali gdje je on danas? On je očito zatrt jer nije odgovarao moćnicima koji su nas dijelili. Karakteristično je za naš mentalitet da ni jedan balkanski istoričar nije nikad pokušao da "iskopa" drevno zajedničko ime Srba i Hrvata; jasno je zašto: takvo njegovo otkriće ne bi se nimalo dopalo vlastodršcima.

Naši politički mafijaši odlično su skužili da na podjelama mogu zgrnuti bogatstvo, a glupi Bosanci, na sreću političara, više vole da se dijele nego da im se babo iz groba digne. Da je nekom silniku odgrovaralo da neke Bosance proglasi Tunguzima i Tunguzicama, mi bismo danas ginuli za svoje Tunguz-štvo i podizali spomenike mladim Tunguzima i Tunguzicama koji su žrtvovali svoj život na oltaru Tunguskog patriotizma.

Koliko sam mogao ustanoviti dužim pretraživanjem na Internetu, Bosna je jedina zemlja na svijetu u kojoj se pri izboru na važne položaje mora poštovati "nacionalni ključ". Zemlja sa jednom nacijom mora poštovati "nacionalni" ključ, a brojne zemlje u kojima zaista živi više nacija to ne čine, već na važne (političke) položaje biraju osobe isključivo prema njihovim sposobnostima!!! U Americi vas pitaju za rasu i nacionalno porijeklo samo radi tzv. afirmativne funkcije, što je malo nejasan termin za napore koji se ulažu da hi se promovisao napredak manjina, od crnaca do osoba koje govore engleski sa stranim naglaskom. Zato bi po meni kod nas trebalo djelovati u pravcu ukidanja nacionalne identifikacije - neka svako u svom domu gusla svoju istoriju, ali svako se bira samo na osnovu njegovih ili njezinih sposobnosti i moralnih kvaliteta. Može neko reći da je to utopija, ali svaki projekt je utopija ako se na njemu ne radi.

Ja sam po nacionalnosti čovjek, ali ako ipak moram imati neko nacionalno obilježje, ja ne vidim kako mogu biti išta drugo nego i Bosanac, i Srbin, i Hrvat, i Crnogorac, jer se danas tako zovu ljudi i žene potekli od mog naroda. Ja mislim da bi se svi pošteni ljudi na "srpskohrvatskom" dijelu Bivše trebali identifikovati ovim četveročlanim imenom, ko to ne uradi pokazuje da nije veoma pametan i da je podlegao režimskoj propagandi uže domovine u kojoj živi (u stvari, ovo dvoje je povezano: glupi ljudi lakše podliježu bilo kojoj propagandi).

Kad šetam lijepim Zagreb gradom pa malo zalutam upitam slučajnog prolaznika kako da dođem do svog hotela, on mi ljubazno odgovori besprijekornim bosanskim, a ja mu se zahvalim na besprijekornom hrvatskom. Pa ko je tu Bosanac, a ko Hrvat? Slično mi se dešava kad hodam Beogradom ili Podgoricom - govore mi da bi ovo trebale biti strane zemlje sa stranim narodima, ali ja ih cijelim bićem osjećam kao svoje.

Iz knjige "Totalni promašaj lingvistike na Zapadnom Balkanu", strane 202-205
2015, Midhat Riđanović, Sarajevo.
Akuzativ, 07.05.2015.

Midhat Riđanović (1935), anglista i lingvista.
Studije engleskog jezika i književnosti završio na na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Specijalizirao fonetiku na Univerzitetskom koledžu u Londonu a magistrirao i doktorirao lingvistiku na Univerzitetu u Michiganu (SAD).
Na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu radio je od 1964. do 2005. 
Bio je gostujući profesor engleskog jezika na Univerzitetu u Bengaziju (Libija) a na Državnom univerzitetu u Ohio je 1984/1985 predavao kontrastivnu lingvistiku i srpskohrvatski jezik.