Andrej Nikolaidis: O NITKOVIMA & ELITAMA

Prije neki dan su mi novinari na mail poslali pitanje: šta je i ko je današnja elita? Sjeo sam i ukucao ovo, prije nego sam zaključio da nisam dobar sagovornik na tu (uzgred, ni bilo koju drugu) temu, pa ih o tome i obavijestio.

OVAKO SAM NAPISAO

“Danas elita ne postoji: ne postoji u smislu elite kao prosvijećene grupe ljudi koja skrbi za opšte dobro.

Velike intelektualne figure kakav je bio Kant mogle su predstavljati prosvjetiteljsku elitu, ali danas je novinar figura pseudo-prosvjetitelja: on je dakle na mjestu koje su nekada zauzimali filozofi i umjetnici. Novinar kakav je bio Ambrose Bierce, ili kakav je bio Karl Kraus, dakle novinski pisci, oni koji su od novinarstva napravili umjetničku formu, mogli su biti elita. Ali današnji novinari čak i ne pišu: oni rade copy-paste, najčešće ne znajući ništa o onome što su uokvirili komandama Ctrl+C, Ctrl+V, pa potpisali.

Recimo, kada je veliki Karl Kraus napisao:
"Tiranija nužnosti svoje robove daruje sa tri vrste slobode: mišljenjem slobodnim od intelekta, zabavom slobodnom od umjetnosti i orgijama slobodnim od ljubavi" - a čovjek je, podsjetiću, živio u zadnjoj trećini 19. i prvoj trećini 20. vijeka - on je tako mnogo rekao o našem svijetu, ne?

Između ostalog je odgovorio i na pitanje ko je danas elita: tamo gdje vlada mišljenje slobodno od intelekta, nema kulturne elite.

Postoje figure koje simbolički predstavljaju elitu, ali sama činjenica da je one tek simbolički predstavljaju svjedoči o tome da je mjesto elite prazno.

Ono što se nekada zvalo društvo danas je siva, bezlična masa sačinjena od bezbrojnih individualnosti bez solidarnosti kao vezivnog tkiva. Ta je masa horizontalno organizovana, po principu lažne egalitarnosti. Samo postojanje elite podrazumijevalo bi, pak, vertikalnu, hijerarhijsku organizaciju.

Podsjetimo se, društvo više ne postoji. To je objavila još Margaret Thatcher, u znamenitoj izjavi: "Ne postoji društvo. Postoje samo individualni muškarci i žene, i porodice". Thatcherica je heroina turbo-kapitalizma. Malo je ljudskih bića koja su za taj sistem učinila više. Implikacije njene izjave su očite: ako nema društva, nema ni društvene solidarnosti, nema ni potrebe da se pomogne ugroženim djelovima društva (eto im porodice, pa neka im pomažu). Pitanje od milion dolara glasi: ako nema društva, šta bi to, ili ko bi to, onda, mogao biti društvena elita?

Šta postoji: finansijska elita, jer za razliku od društva, finansijski kapitalizam je živ i zdrav.

Naša finansijska elita je, naravno, ogavna, kao što je bila ogavna i tranzicija u kojoj su se obogatili. Nade ima tek za njihove unuke, pod uslovom da ih školuju vani i da sačuvaju bogatstva dok ovi ne stasaju, što će uspjeti mali broj njih.

Dijelom zato što to tako obično biva, dijelom zbog vlastite gluposti i bahatosti, zbog iritantnog načina bogaćenja i vladavine. Naša finansijska elita podsjeća na čovjeka osuđenog za lopovluk, koji, dok ga vode na vješanje, krade novčanike okupljenoj svjetini”.

NIKADA NIŠTA NISAM UČINIO ZA NAROD

Onda sam se sjetio Srđe Popovića. Nemam ništa pametno dodati tekstovima napisanim povodom njegove smrti. Nisam poznavao Popovića, nemam u fioci niti jednu priču koja bi obogatila patetični žanr “moj susret sa velikanom”.

Popovića sam se sjetio jer je on čitav život proveo slobodan od tiranije mediokritetstva. Za takvu slobodu se čovjek može jedino sam izboriti. Sloboda uvijek ima cijenu. Sve što vam daruju i što vam garantuju, nije sloboda.

Vijest od Popovićevoj smrti dijelila je medijski prostor sa viješću o smrti Aleksandra Tijanića. Čini mi se da  Popović sa Tijanićem za života nije dijelio ništa – pa ih nije trebalo povezivati ni u novinskim tekstovima o “velikom novinaru i velikom intelektualcu koji su nas napustili”.

Montaigne u ogledu “O samouverenosti” citira Horacija:
“Niko ne dopušta pesnicima da budu osrednji, ni bogovi, ni ljudi ni stubovi” (na kojima su njihova djela objavljivana) – u prevodu Mile Đorđević. 

Danas je drugo vrijeme: na stubovima umjesto pjesnika, kako im i ime kaže, objavljuju kolumnisti. A od kolumnista i bogovi, i ljudi i novinski stupci traže da budu mediokriteti.

Ko smo mi da tome prkosimo?

Pa ipak, negdje se mora povući granica. Sjećate se televizijske emisije koja je svojevremeno bila prilično popularna – Piramida se zvala.

Piramida je, sjetili ste se, bila brutalna mašina u kojoj je svaka inteligentna osoba sa skrupulama bila javno ponižena, tako što je, glasovima naroda, bila poražena od mediokriteta. U takvim takmičenjima Ceca će uvijek pobijediti J.S. Bacha, a Emir Kusturica Thomasa Manna.

I mene je nekoliko puta tamo zvalo. Nisam otišao. Ne zato što bih izgubio. Nego iz straha da bih mogao pobijediti.

Izabrao sam da veći dio života provedem pišući novinske tekstove i književnost kojom sam narodu saopštavao da je on, narod, izuzmu li se rijetki pojedinci, koje obično zovu filozofima, umjetnicima i izdajnicima, pun idiota. Da stvar bude gora: što veća masa, što više naroda, to veća glupost.

Ko nikada nije izdao svoj narod, ko se nikada nije sukobio sa narodom, ko je uvijek bio uz narod, ko je govorio u ime naroda, iz glave cijelog naroda, kako bi rekli u Crnoj Gori – za njega ne dajem ni pet para. Takvi su ljudi spomenik nitkovluka.

Nikada ništa nisam učinio za narod i od naroda ne želim ništa - osim da me ostavi na miru.

U takmičenju popularnosti organizovanom bez pristanka aktera, svojevrsnoj posthumnoj Piramidi,  Tijanić je glasovima publike i takozvane “stručne javnosti”, ubjedljivo pobijedio Popovića.

Aleksandar Tijanić je sahranjen u Aleji zaslužnih građana. Među elitom.

Andrej Nikolaidis
Izvor: Zurnal.info
Akuzativ, 27.02.2015.