Andrej Nikolaidis: FAŠIZAM U POLA CIJENE

Rođaci iz Kanade su mi naširoko pričali o jadima bosanskih izbjeglica. Te su priče bile pune crnog humora. Prirodno, jer crni humor je ono što trpamo u sve: kao da će stvari biti manje strašne ukoliko im se uspiješ nasmijati. To funkcioniše. Zaista bude manje strašno. Ali to vodi ka tome da sve u tvom životu i životima ljudi oko tebe postane niz bizarnosti. Naši su životi, društva i države, tako, dobri za smijanje, ali nikakvi za življenje.

Jedna od priča iz Kanade za junake je imala bračni par koji je u Sarajevu živio i radio na pijaci na Grbavici. Tu su imali tezgu koja im je, kako se kaže, bila drugi dom. Sreo ih neko od mojih rođaka dva mjeseca nakon njihovog dolaska u Kanadu.

Kako je, snalazite li se?
Odlično, idem na kurs engleskog.
Pa, kako ide?
Prva liga, još malo ono šud i vud i ja sam spreman za pijacu.

Čovjek je, ako mene pitate, sve ispravno shvatio. Znate ono omiljeno pitanje amaterskih filozofa i spisatelja: šta je život? Te život je maskenbal, te život je more, te nije život što i poljem preći, te život je kad si živ, itakodaljeitomeslično. Kao čovjek amater u svakom poslu, kao čovjek koji se usuđuje pisati samo o stvarima o kojima nemam pojma - čemu, držim, dugujem i ono malo uspjeha u karijeri – dozvoliću sebi da dam doprinos žalosnoj potrazi za rječju koja bi prigodno opisala život, koji je sam po sebi toliko tupav da evo milenijima uspješno izmiče i umu i jeziku.  

Život je, hoću reći, pijaca. To je bosanski izbjeglica u Kanadi ukapirao. Još malo ono šud i vud i ja sam spreman za život ovdje – eto šta je taj čovjek zapravo rekao.

Čak i ako život nije pijaca – u šta ćete me lako ubijediti, jer razumijem da život isto tako može biti i tariguz, perla, ajvar ili pusta zemlja – ja uticaj pijace na naše živote ne bih potcjenjivao.

Zašto? Zato što se istorija bivše Jugoslavije od 1989. naovamo ne može shvatiti ako se pravilno ne razumije pijaca.

Uvijek sam se pitao zašto su u Ulcinju sve kafane iz kojih imaš pogled na more svako jutro prazne? Zašto ljudi ne žele popiti prvu jutarnju kafu zagledani u pučinu, talase, igru svjetlosti na horizontu, dopunite ovaj kič-niz.
 
Trebalo mi je neoprostivo dugo da razumijem da su kafane uz more prazne jer ljudi ovdje bježe od mora, kao što i čitav grad bježi od mora. Pod prijetnjom strijeljanja oni, ovdašnji ljudi, ne bi kafu popili na obali mora. Ne!

Umjesto toga, tiskaju se u kafićima preko puta pijace, gdje satima ispijaju kafe i puše, zureći pritom u pijačne nakupce i njihove gajbe pune kancerogenog povrća prošvercovanog iz Albanije. Čak i u tim okolopijačnim prčvarama gostima su dostupne novine i besplatan internet. Ali ni novine tamo niko ne otvara, kamoli internet. Svi po čitavi dan sa najvećom pažnjom prate kretanje gajbi sa povrćem. Čekaju popodnevne časove, kada se pijaca zatvara, kada nakupci spuste cijenu svog već polutrulog i, svakako, nejestivog povrća. Tada trče na pijacu i jeftino kupuju voće i povrće koje im inače ne treba, koje kupuju samo zato što je jeftino.

Tako oni zamišljaju štednju: po naročito povoljnim cijenama kupuješ ono što ti ne treba. Kući se te mrcine koje su čitav dan provele ispijajući kafe i pušeći vraćaju puni bizarnog samozadovoljstva pa ženama, koje ih ne smiju pitati gdje su bili i što su činili, jer će istoga trena dobiti po zubima, u naručje bacaju svoju trgovinu, koju ove kasnije bace u smeće, jer one su još ujutro kupile sve što je za kuću potrebno.

U takvom se okruženju razvio naš fašizam. Ne u Minhenskim pivnicama, nego u okolopijačnim ćumezima, ne među bijesnim, nezaposlenim radnicima, nego među dokonim neradnicima, ne kao ideologija krvi, tla i rase, nego kao ideologija pijačne tezge. Razvio se naš fašizam, dakako, dockan, kada je pijaca ideologija već bila zatvorena, kupljen je iz druge ruke, u pola cijene, pljesnjiv i gnjecav.

Oni, ovdašnji ljudi, mogu podnijeti samo skučen prostor. More je za njih nesnošljivo, pogled na pučinu i otvoren prostor ih plaši, na horizontu oni vide samo prijetnju, pred kojom bježe natrag u krtičje rupe u kojima provode živote.

Tu nema pomoći. Ponekad u grad stignu školske ekskurzije. Djecu iz unutrašnjosti dovedu da vide more. I šta se desi? Djeca izađu iz autobusa, ugledaju more, u najvećem strahu vrisnu i bezglavo otrče uzbrdo, put pijace.

Naš fašizam je, dakle, nastao na pijaci, naš kapitalizam je mješavina ustava i krađe na vagi, naša demokratija je mesara koja prodaje tripice izbjeljene u varikini, naša tranzicija bila je pljačka na kamionskoj pijaci, naše akademije su tržnice antikvitetima a univerziteti buvlje pijace, sve za euro, u našim parlamentima sjede nakupci, koji nam demokratiju prodaju iz tek ponekad druge, a po pravilu treće i četvrte ruke, strane diplomate u našim zemljama ponašaju se kao bijelci na orijentalnoj pijaci.

Sve u svemu, još malo ono šud i vud i mi smo spremni za Evropsku uniju.

Andrej Nikolaidis
(zurnal.info)