SLAVOJ ŽIŽEK: Zamke političke korektnosti

Takvi primjeri današnjeg konzumerizma ilustriraju naš neuspjeh da se nosimo sa smrtonosnim pretjerivanjem u uživanju. Pokušavamo ih ograničiti na zadovoljstvo koje je po definiciji umjereno i regulirano odgovarajućim mjerama. Stoga imamo dva ekstrema: s jedne strane imamo prosvijećenog hedonista koji pažljivo kalkulira svoja zadovoljstva da bi produžio zabavu i izbjegao nanošenje štete samome sebi, a s druge tragača za zadovoljstvima koji je spreman konzumirati vlastitu egzistenciju u smrtonosnom napadu uživanja. Kakvu lekciju bismo trebali izvući iz ovoga?

Osnovna strategija prosvijećenog potrošačkog hedonizma je da užitak liši njegovih pretjeranih dimenzija, uznemirujućeg viška, činjenice da ne služi ničemu. Užitak se tolerira, čak i promiče, ali samo pod uvjetom da ostaje zdrav i ne ugrožava našu psihičku ili fizičku stabilnost. Čokolada može, ali bez masnoća. Coca Cola može, ali dijetalna. Kava može, ali bez kofeina. Pivo može, ali bez alkohola. Seks može, ali samo siguran.

Sjetite se tekstova u popularnim časopisima koji promoviraju seks kao nešto dobro za vaše zdravlje: seksualni čin je kao jogging - jača srce i smanjuje napetost. Čak je i ljubljenje dobro za vaše zdravlje jer razvija facijalne mišiće.

Čini se da postoji samo jedna (ili radije dve) iznimka u ovom svijetu zdravog uživanja: cigarete (i, ako ćemo se držati naše teze, droga). Iz različitih, uglavnom ideoloških razloga, pokazalo se nemogućim pretvoriti užitak pušenja u zdravu i korisnu radnju. Pušenje je ostalo smrtna ovisnost, i ta osobina uništava sve njegove druge osobine (opušta, pomaže u stvaranju prijateljskih kontakata).

Jačanje ove prohibicije može se posmatrati u postupnim promjenama na kutijama cigareta. Prije dosta godina obično bismo dobili neutralni stav stručnjaka poput upozorenja ministrastva zdravstva: ,,Pušenje cigareta može biti opasno po vaše zdravlje". Ton je postao agresivniji s vremenom: ,,Pušenje vas može ubiti" - jasno upozorenje da je pretjerano uživanje smrtonosno... Dalje, upozorenja su postala sve veća i veća, i na kraju su im priključene kolor fotografije pluća pocrnjelih od katrana. Nije stoga čudno što se prohibicija pušenja tako brzo proširila. Prvo je zabranjena u uredima. Potom su avioni postali zona bez pušenja, pa restorani, pa aerodromi, pa barovi, čak i privatni klubovi. Kad se to pokazalo nedovoljnim, pušenje je zabranjeno pedeset metara od ulaza u zgradu.

Najbolji pokazatelj novog statusa pušenja je, po običaju, Hollywood. U klasičnom Hollywoodu tridesetih i četrdesetih godina, pušenje je na ekranu bilo potpuno normalno, funkcioniralo je kao zavodnička metoda (prisjetimo se kad u ,,Imati i nemati" Lauren Baccall traži vatre od Humphreya Bogarta). Danas rijetki koji puše na ekranu su arapski teroristi, kriminalci i antijunaci. Netko je čak ozbiljno razmatrao digitalno brisanje cigareta iz starih klasičnih filmova.

No, tko su drugi  čije ,,ovisničko ponašanje" - drugim riječima demonstracija preterjeranog uživanja - nas toliko uznemirava. Nije to nitko drugi nego oni koje, u judeo-hrišćanskoj tradiciji, nazivamo susjedima, bližnjima. Bližnji nas po definiciji uznemiravaju, a uznemiravanje je još jedna riječ koja, bez obzira što se čini da se odnosi na točno određenu činjenicu, funkcionira dvosmisleno.

U svom osnovnom značenju ta riječ označava brutalne činjenice silovanja, premlaćivanja ili drugih oblika nasilja koji moraju biti osuđeni. Međutim, u dominantnim oblicima korištenja riječi uznemiravanje, to osnovno značenje uzmiče prema osudi svakog pretjeranog približavanja jednog bića drugome, sa svojim željama, strahovima i užicima.  Dvije teme određuju naš tolerantni stav prema drugima: poštivanje različitosti i opsesivni strah od uznemiravanja.

Drugi su u redu ako njegovo ili njezino prisustvo nije napadno, ako drugi nisu istinski drugi. Moja dužnost da budem tolerantan prema susjedu znači da mu se ne bih smio približavati previše, i da ne bih smio previše zalaziti u njegov prostor... To bi, zapravo, moglo biti središnje ljudsko pravo u kasnokapitalističkom društvu: pravo da ne budeš uznemiravan, nego ostati na sigurnoj udaljenosti od drugih.

Sudovi većine zapadnih društava danas nameću zabranu približavanja da bi spriječili nekog da uznemirava drugu osobu, recimo da ga prati ili ga pokušava zavesti. Onaj koji uznemirava može dobiti sudsku zabranu približavanja žrtvi i ostati na udaljenosti većoj od 100 metara. U toj meri je sadržano nešto što je nužna obrana od želja drugih: nije li očito da ima nečeg užasno nasilnog u pokazivanj strasti prema drugom ljudskom biću. Strast po definiciji nanosi bol svom ,,predmetu". Čak i ako ,,primatelj" pristane da netko ,,okupira" prostor, on ili ona nikad to ne može napraviti bez određenog iznenađenja. Posebno bismo trebali biti sumnjičavi prema muškarcima koji su opsjednuti seksualnim uznemiravanjem žena. Čim malo zagrebemo po profeminističkoj politički korektnoj površini, uočit ćemo poznati muško-šovinistički mit o tome kako su žene bespomoćna stvorenja koja bi trebalo štiti ne samo od nametljivih muškaraca, nego i od samih sebe. Nije problem u tome što žene ne mogu same sebe zaštititi, nego u tome da bi mogle uživati u tome što ih se seksualno uznemirava, da će muška nametljivost osloboditi u tim ženama samouništavajuću ekspoloziju pretjeranog seksualnog užitka. Trebali bismo se fokusirati na onu vrstu subjektivnosti koja je sadržana u ovim opsesijama, različitim oblicima uznemiravanja: narcisoidna subjektivnost za koju je sve što neko drugi radi - gleda me, obraća mi se - potencijalna prijetnja. Ispada da je cybersex ultimativno korektan seks. S obzirom da se bavimo samo virtuelnim partnerima, u cybersexu nema uznemiravanja. Ovo je ideja prostora u kojem nitko nije uznemiravan i u kojem smo slobodni ispuniti svoje najprljavije fantazije.

Neočekivani povratak smrti u srce političke korektnosti pokazuje da se nije lako riješiti nasilja. Nasilje se vraća u pokušaju da ga se riješimo. Koja je unutrašnja logika onoga što smatramo seksualnim uznemiravanjem? To je asimetrija zavođenja, neravnoteža između želje i predmeta želje. Na svakoj etapi erotskog odnosa samo je dogovoreni reciporcitet s uzajamnim slaganjem dopušten. Spolni odnos je deseksualiziran i postaje ugovor poput tržišne razmjene između jednako slobodnih partnera, u kojoj se razmjenjuje užitak. Ekslpozivno širenje pornografije je doprinos digitalnih medija ovoj deseksualizaciji seksa. U njoj se stalno obećava sve više i više seksa, pokazivanje ,,svega", ali sve što se isporučuje je beskrajno reproducirano samazadovoljstvo, odnosno sve više i više sirove stvarnosti - od ekstremnih penetracija šakom, pa do najgoreg snuffa.

Uspon političke korektnosti i rast nasilja su zbog toga dvije strane istog novčića. Osnovna premisa političke korektnosti je redukcija seksualnosti na obostrani dogovor. Pokret za prava homoseksualaca neizbježno je dosegao svoj klimaks u takvim ,,ugovorima" u kojima se dogovaraju ekstremni oblici sadomazohističkog seksa poput tretiranja osobe kao psa sa ogrlicom, ropskog odnosa, mučenja. U takvim oblicima pristajanja na ropstvo, tržišna sloboda doseže svoj klimaks i uništava se: trgovina robljem postaje vrhunski izraz slobode!

(P.S. Ja nisam pušač, i nikada nisam bio, i potpuno se slažem sa dodatnim oporezivanjem i kažnjavanjem duhanske industrije.)