Mit o paćeništvu

Štoviše, »grupa koja samu sebe gleda kao paćenike - paćenike zbog pravedne stvari - može djelovati neobičnom propagandnom snagom na svoju okolinu. Uloga potlačenih i mučenika je nevjerojatno atraktivna. U tome leži tajna zašto upravo takve grupe pridobijaju na svoju stranu pripadnike svoje inače nadmoćnije okoline«.

Upravo stoga pri suočavanju s osporavajućim činjenicama »nacionalizam na osporavanje svojih teza odgovara dodatnim adutom: ulogom žrtve. On nudi dugačku listu povijesnih ponižavanja, političkih i kulturnih uzurpacija od strane kolonijalnih i imperijalnih sila, koje su dotičnu naciju pokušavale uništiti, zagaditi, izroditi. To se pokušavalo i još uvijek se pokušava, naravno bez uspjeha! Koliko god da su bili grozni zločini osvajača i koliko god stoljeća da je trajalo to sistematsko istrebljivanje naroda koje je trebalo izbrisati potlačenu naciju, ona je preživjela! Usprkos varljivom prividu, mučena nacija je potajno uvijek odolijevala, sačuvala svoju suštinu, ostala uvijek vjerna svojim precima i porijeklu, te čiste duše čekala dan povratka svog otetog suvereniteta i svoje potisnute slobode« (Llosa 2000: 20).

S jedne strane, »naravno da se ta lista ponižavanja i nepravdi oslanja na neke povijesne istine. Ali bilo bi zabluda vjerovati da su nasilja i zlostavljanja iz prošlosti koja su jači narodi počinili nad slabijim narodima uzrok za nacionalizam. Kad bi to bio slučaj, onda bi se nacionalizam poput epidemije proširio do najudaljenijeg kuta zemaljske kugle. Jer zar ima ijedna država u čijoj povijesti se ne bi našli razlozi za ispravljanje nepravdi? Svako društvo koje pogleda unazad i detaljnije promotri svoju prošlost nailazi na scenario horora, zločina i neizrecivog nasilja, koje su jednako vršila društva, narodi i nacije međusobno kao što su ga unutar svakog društva vršile moćnije klase ili pojedinci nad slabima. U toj perspektivi postaje od povijesti svih država jedna povijest nitkovluka«.

No nacionalizam želi vidjeti samo svoja paćeništva u povijesti, spremno ih i izmišlja jer »nacionalizmu su potrebna takva povijesna ponižavanja kako bi opravdao svoj zahtjev da je žrtva jedne kolektivno proživljene prastare nepravde koju može ispraviti samo ponovno postizanje izgubljene nezavisnosti. On ih treba i zato da bi objasnio navodnu nečistoću nacionalnog jedinstva — na području jezika, kulture, institucija i čak rase - te da bi obrazložio politiku kojom sada na poziciji vladara želi ponovo uspostaviti integritet i čistoću nacije, uprljanu stoljećima strane vlasti«.

Snježana Kordić
Iz znanstvene monografije "Jezik i nacionalizam";
Izdavač: Durieux, Zagreb 2010.