Esad Bajtal: ZAŠTO GRAĐANSKA HRABROST?

Zapravo, "stvaranjem utiska da je neprekidno zauzeta suzbijanjem neprijatelja", vlast se prividno opravdano i dodatno učvršćuje ne birajući pri tom ni sredstva ni načine tog učvršćivanja. U tom smislu svaka pobuna kao gest građanske hrabrosti predstavlja odlučan i dostojanstven odgovor savjesnog pojedinca na vlastodržačku manipulaciju strahom.

Još tačnije, kao etički uzoran odgovor na cinizam suzbijanja tobožnjih neprijatelja, građanska hrabrost je ne samo odvažna, nego i plemenita. Zato Platon odbacuje nagonsku, životinjsku hrabrost kao mogući model ljudske hrabrosti. Jer, ako je hrabrost prvenstveno vođena saznanjem šta treba odbijati, i u ime čega, onda ona ide samo uz čovjeka kao racionalno biće (animal rationale) spremno da "na sebe preuzme negativno koje nagovještava strah radi potpunosti pozitivnog" (P.Tillich).

Tek kao čin racionalnog samopotvrđivanja, hrabrost čovjeku daje dignitet bića koje se, uprkos brojnim rizicima, odaziva zovu svojih najdubljih ljudskih potencijala i tako sudbini odlučno kaže – Ne! Odgovor na pitanje porijekla te odlučnosti (koja nije opšta, tj. nisu svi ljudi hrabri), oslanja se na neke personalno-psihološke pretpostavke pojedinca u njegovoj otvorenosti spram svojih egzistencijalno potiskivanih mogućnosti. Ta otvorenost podrazumijeva moć intuitivnog raspoznavanja onoga što je ljudskom biću unutarnje blisko. Na tragu te samobliskosti, «biti otvoren», znači čuti unutarnji zov ljudskog, i – odazvati mu se.

Čime je i na koji način određeno ponašanje ove vrste?

Odgovor je jednostavan – snagom savjesti čovjeka.
...

Čovjek uvažava onog koga susreće kao egzistenciju, ali on tu egzistenciju može i da prihvati, i da – odbije. Čovjek može da bira. I samo njegov savjestan izbor pripada stvari njegove slobode. A to znači da savjest ne protivriječi slobodi nego je priziva. Konkretno, nečujni unutrašnji glas ili Savjest govori mi šta jest pravo, a šta nije; šta treba da činim, a šta ne; šta je izvorno moje, a šta nije. Dakle, istinska i izvorna savjest nečujno poziva čovjeka na slobodu izbora i djelanja, ali i na preuzimanje odgovornosti za slobodno učinjeni izbor.

U tom smislu, otvorenost u svojoj spoznajno-racionalnoj zasnovanosti čini građansku hrabrost najplemenitijom vrstom ljudskog iskoraka u svijet vlastitih mogućnosti, a bez prethodnog kalkuliranja i vaganja eventualnog rizika savješću diktiranog htijenja. Naprosto, kad savjest kaže: "to je tako", sve drugo ostaje u sferi neprihvatljivog. Svoju neobičnu opstojnost i postojanost u sumnji spram datog, hrabrost duguje upravo snazi te descartovske nesumnjivosti koja svoj oslonac nalazi u sebi samoj, tj. u savjesti.

U suprotnom, dakle, u nedostatku građanske hrabrosti (budući da zna da njegova sumnja može, povratno, izazvati podozrivost i sumnju vlasti), obeshrabreni/ne-savjesni pojedinac se, bježeći od izazovne otvorenosti svijeta, odriče prirodnog prava da pita i sumnja. Bijegom u zavjetrinu privida umirujuće sigurnosti, on se priklanja idejno marketiranim vrijednostima kolektiva (Stranke, Crkve, Nacije, Države...), i svojim aktivnim sudjelovanjem (lojalnošću) u njima nalazi spas od moguće ekskomunikacije i usamljenosti. Paradoksalno, malograđanin se spašava – žrtvujući sopstvo.

Zapravo, žrtvujući sumnju on žrtvuje slobodu sopstva koja se, feed back logikom time narušene psihološke ravnoteže, neurotski-prisilno kompenzira fanatizmom javnog iskupljanja u vidu teatralno naglašenog pristajanja uz kurentnu ideju kolektiva. Tako strah  (nedostatak građanske hrabrosti da se bude svoj), porađa fanatike: vjerske, nacionalne ili idejne. U pitanju su neslobodni ljudi, ljudi bez sopstva, tj., bez identiteta kao slobodno izabrane samosvojnosti subjekta odgovornog pred vlastitom sviješću i savješću.

Ovim dolazimo do pitanja odnosa sumnje i slobode, i do kapitalne spoznaje da – sumnja i sloboda idu zajedno. Međutim, njihov je uzajamni odnos vrlo teško odrediti. Jer, kao što samo slobodan čovjek može da sumnja, tako samo sumnja vodi čovjeka njegovoj slobodi. Zapravo, sumnja je praktično očitovanje – slobode same. I zato je sloboda da se «bude svoj», društveno oduvijek bila – sumnjiva. Prevedeno na jezik Spinozine etike, sumnja kao hrabrost bivstvovanja izraz je bitnog čina – čina samopotvrđivanja čovjeka u njegovoj nepoljuljanoj samosvojnosti.

Kako kategorija građanske hrabrosti (u svojoj oslonjenosti na savjest), zadire u čitavu čovjekovu egzistenciju, u dubinu i srž njegovog ljudskog bića, u tom smislu, građansku hrabrost već strukturalno valja razlučiti, ne samo od životinjske (kako to čini Platon), nego i od povijesno-civilizacijski prevaziđene "vojničke hrabrosti". Vojnička hrabrost kao bespogovorna odvažnost na žrtvovanje, tradicionalno je bila jedina paradigma hrabrosti. O tome jezički uzorno svjedoče grčka riječ andreia (muževnost) i latinska fortitudo (snaga), koje semantički smjeraju na "vojničku konotaciju hrabrosti". I, zaista, sve dok je aristokratija nosila oružje, aristokratska i vojnička konotacija hrabrosti su se preklapale.

Međutim, odumiranjem militarističke  aristokratske tradicije i etičkim određenjem hrabrosti kao savjesti, tj. tek sa jasnom spoznajom o tome šta je Dobro, a šta Zlo, prava (građanska) hrabrost se odvaja od vojničke i dospijeva u blizinu sofie (mudrosti). Odvažna smrt (filo)sofa Sokrata slika je mudre, racionalno-demokratske, tj. građanske, a ne herojsko-aristokratske hrabrosti (P. Tillich). Tek u tom smislu, hrabrost, kao hrabrost vođena mudrošću, postaje "snaga uma" (T. Akvinski), kadra da "savlada sve što prijeti postignuću najvišeg dobra". Ali, mudrih je malo na zemlju stalo, i čovjek je, u principu, dakle, ontološki – biće straha.

Strah je izvor svih njegovih nevolja.

dr. sci. Esad Bajtal
"Građanska hrabrost - između straha i savjesti"
Civil Courage