Dubravka Ugrešić: DŽIHADISTI VOLE NUTELLU

Ako se izložimo bombardiranju slikama – kao što sam ja samu sebe u ljeto 2014. izložila slikama dokumentarnog filma „Serbian Epics“ (1992), o Radovanu Karadžiću i bosanskim Srbima koji su mjesecima granatirali Sarajevo; slikama dokumentarnog filma „The Act of Killing“ (2012), o indonežanskim ubojicama, koji su u sedamdesetim godinama očistili Indoneziju od oko tri i po milijuna „komunista“ i slikama džihadista i novouspostavljene IS, koje kolaju internetom – onda možemo reći da među svim tim ubojicama jedva da ima razlike. Dopuštam da ne uočavam razlike jer sam žena. Ubojice su, naime, svi muškarci.

Bez obzira na dob, rasu, vjeru, geografiju i samoodređenje – svi ubojice javno deklariraju poštovanje prema bogu (neki su božji poslanici poput džihadista) i svojim vođama. Tako IS-džihadisti vole Alaha i svoga kalifa Abu Bakr al-Baghdadija. Svijet ubojica je svijet muškaraca koji se pozivaju na svoga boga.

Dokumentarni film „Serbian Epics“ savršeno poantira muško bratstvo ispunjeno dimom kandila, popovima, lizanjem oltara, pozivanjem na slavnu ratničku prošlost, koja je, dakako, falsificirana, veličanjem tradicionalnih vrijednosti i pokrštavanjem nekrštenih. Sve ubojice traže spiritualno opravdanje za buduće zločine: svi ubijaju za Boga i u ime Boga, za svoj narod i u ime svoga naroda.

„Bog mrzi komuniste“, kaže jedan od indonežanskih desničarskih političkih autoriteta u svome obraćanju mladim gangsterima. Oprema svakog ubojice sastoji se, dakle, od noža i skromnog ideološkog paketa.

Svijet ubojica je svijet bez žena (one su odsutni objekt mržnje i nepoštovanja). To je svijet bliskosti među muškarcima, i prenošenja iskustava i znanja s „očeva“ na „sinove“. U dokumentarnom materijalu koji je preda mnom pratim prizore razumijevanja i opuštenosti među srpskim vojnicima; prizore izražavanja međusobne lojalnosti i bliskosti u susretima indonežanskih ubojica (međusobno masiranje, zajedničko pjevanje i druženje, intimni razgovori); te prizore zajedničkog kupanja džihadista u Tigrisu.

Ubojice najviše vole sebe

Njihovo samoljublje gotovo da nema granica. „Glupost je sama u sebe zaljubljena i njeno je samoljublje bezgranično“, kaže hrvatski pisac Miroslav Krleža. U tome je snaga gluposti, dodala bih. U tome, u samoljublju, leži snaga ubojica.

Anwar Congo na jednom mjestu kaže: „Bilo je to… kao da smo ubijali ispunjeni srećom.“ Jedan indonežanski „gangster“ sažima smisao ubijanja u dvije riječi: „Relax and rolex.“ Drugim riječima ubijanje donosi zadovoljstvo i novčani dobitak, opusti se i nastavi.

Ubojice vole tehnologiju

Ubojice su opskrbljene mobilnim telefonima. To se odnosi na džihadiste, i to ne zato što džihadisti vole tehnologiju više od Ratka Mladića, nego zato jer se tehnologija u međuvremenu razvila. Ubojice se danas prepoznaju po tome što su uvijek okruženi drugim muškarcima, što posjeduju oružje i mobilni telefon. Mobilni telefoni im manje služe za komunikaciju a više za pristup internetu, kamo će slati svoje fotografije s kalašnjikovom i nutellom u ruci (džihadisti vole nutellu!); fotografije na kojima su okruženi glavama koje su dekapitirali; fotografije s opasnim mačevima i mačetama u rukama; fotografije željeznih ograda na koje su nabodene dekapitirane glave; fotografije žrtava raspetih na križu. Dokazni materijal o zločinima ubojica postao je zahvaljujući tehnologiji javan i svima dostupan.

Snaga ubojica leži u samoljublju

Nova tehnologija i samoljublje idu u paru. Nove ubojice su mutanti, nova, jača vrsta. Za sav taj vizualni „sadržaj“ postoji široka i neobično prijemčiva publika, koja i sama proizvodi milijune selfija i šalje ih sa svih geografskih točki zemaljske kugle. To su klinci koji šalju selfije s beskućnicima koje su upravo pretukli na ulicama svojih gradova, ili s djevojčicama koje su upravo molestirali… To su klinci koji šalju vesele selfije sa edukativnih školskih izleta u Auschwitz. Svi su oni režiseri minijaturnog kazališta okrutnosti, svi se bave „teatralizacijom“ svoje uzbudljive svakidašnjice.

Teatralizacija zla bit će sve bogatija i efektnija

Jedan od prvih uradaka takve vrste koji stižu iz novouspostavljene IS je videoklip s američkim novinarom. Novinar je odjeven u narančastu tuniku, pored njega stoji u crno odjeveni džihadista s nožem u ruci. Najprije tekst izgovara novinar, obraćajući se svojoj obitelji i Americi, a zatim džihadist. Obojica su, zapravo, glumci amateri. Koju sekundu kasnije novinar će izgubiti glavu. Džihadističko kazalište okrutnosti dobit će s vremenom vještije režisere, scenografe i kostimografe. Pod kapom nebeskom nema ničeg sramnog.

Anwar Congo osobito se ponosi scenom otpusta od grijeha, u kojoj vodopad odnosi svu prljavštinu, indonezijske ljepotice plešu anđeoski ples a dvije žrtve vješaju Anwaru oko vrata veliku zlatnu medalju i kažu: „Hvala vam tisuću puta za to što ste me egzekutirali i poslali na nebo, hvala vam za sve.“ Congo je vidno potresen vlastitom kreacijom: „Nisam mogao zamisliti da mogu stvoriti nešto tako veliko. Zbog jedne sam stvari osobito ponosan, a ta je kako vodopad izražava tako duboke osjećaje.“

Dubravka Ugrešić
Iz teksta "Zašto volimo majmunske filmove", Peščanik