Što je to što pokreće život?

Što životu daje »životnu snagu«?

Ne biste vjerovali... to su »sveti motori«.

Holy Motors (2012.) jedan su od najtrijumfalnijih filmova prošlogodišnjeg kanskog festivala, a svoju su reputaciju sustavno širili i u tzv. »art-krugovima«, tako da su u nešto više od godine nakon nastanka stekli auru »kultnog« filma. 

Zašto je tomu tako?

Već ime autora ovoga filma namah je privuklo pozornost »kino-fanova«.

Sjećate li se SOCIJALIZMA? To vam je (i) ono kad idete kod liječnika i ne morate platiti da vam zaviri u grlo... 

Kad vam za ono AAAA… namah ne uzmu 20 kuna. Kad vam za neku RTG-snimku i najosnovniju uslugu specijalista ne naplate još nekoliko puta toliko.

Moja je generacija – sad smo negdje oko 50 – imala je tu povlasticu.

Povlasticu?

Da, baš to. Povlastica potječe od vlast… Sudjelovali smo – ili smo bar imali iluziju – da smo i sami vlast. Ili, da su vlast i država tu »radi nas«.

Doista, to je ono što se zvalo socijalizam. 

Čovek, Bes, O, o, o...

Jasno, i prije negoli je, naizgled, došlo do naglog izljeva emotivne iskrenosti, Šarlo akrobata je pokazao da im niti klasičniji osjećajni angažman nije stran. 

Umjetnička i melodijska cjelina pod nazivom »Ona se budi«, za mnoge, ostat će jedinim sjećanjem na ovaj kratkovječni beogradski bend. (Uz pjesmu Mali čovek čini jedini singl grupe.)

»Ona nema nikoga da joj kaže: ti si moja, ti si moja , ti si... «, refren je koji ulazi u uši. No to je i studija o rock-pjesmi samoj u samoj njezinoj bîti... »meta-rock balada«. Nigdje poslije nije eksplicitnije kod Šarla naznačen ovaj osjećaj otuđenja. 

Otvaranje druge strane ploče kreće već spomenutim »roktanjem neuškopljenog nerasta«. Kojin bas ovdje transcendira sve zamišljive ritmičke linije. Ako smo već netom spomenuli alijenaciju, ovdje imamo »postvarenje«. 

Dan oslobođenja Zagreba

Bio je 8. svibanj 1981. godine. Po dobrom starom socijalističkom ritualu, iz škole smo išli dočekati »štafetu mladosti«. No, nakon toga – (for) something completely different. Radilo se o rock-koncertu... nečemu što je bilo »s druge strane«. Jer, s druge strane društvenog poretka, koji se uzimao kao nešto tek nominalno, dešavala su se »događanja« izvan i onkraj ideološke paradigme. 

Do slobode u YU-socijalizmu dolazilo se  preko rituala rock-glazbe... Ali ne samo preko nje. Bili su tu filmovi, stripovi, kazališne predstave, studentske novine, plakati, fanzini... sve ono što je označavalo eros čovjeka od 16, 17, 18, 19, 20, 21 godinu tih godina.

Ali zašto sada baš – (for) something completely different?  

Zašto je to bilo toliko različito, sasvim drukčije od onoga što smo uobičajeno sretali na koncertima, od Moše, SC-a, Lapidarija do Kulušića? 

Stoga što je svirao Šarlo akrobata!

Nisam ih do tada bio vidio uživo, ali ono što sam čuo od svjedoka njihovih nastupa bilo je (wow!) zastrašujuće. Rekli su: »ma slušali smo Film, Haustor, Azru, Idole, Električni orgazam, Pankrte, Parafe, Lačni Franz, ali ovo... to ne treba opisivati, to je Događaj«.

Event, l`évenement, sluchenie, Ereignis...