MISTER NO

Priča o Mister Nou službeno počinje u lipnju 1975. godine kada je u izdanju izdavačke kuće Sergio Bonelli editore (koja se tada zvala Editoriale Cepim) izašla prva epizoda sa avanturama našeg junaka nazvana jednostavno "Mister No". Kreirao ga je Sergio Bonelli koristeći pseudonim Guido Nolitta (iza kojeg je već stajalo nekoliko uspješnih serijala, Zagor prije svih), ali Mister No je imao malo dodirnih točaka sa ostalim Bonellijevim junacima: nije bio western, toliko omiljen čitateljima Texa, nije računao na zabavan i razuzdan mix načinjen od tisuću literarnih, filmskih i strip predložaka/polaznih točaka/varijacija na temu koji je krasio popularnog Zagora i definitvno se odricao vedrih i veselih postulata avanture na kojima je počivao uspjeh adolescentnih serija poput Kit Tellera ili Komandanta Marka. Tako na 8. stranici prvog broja na scenu stupa dinamičan i raspjevan mladić, koga život očito nije mazio (što je vidljivo po prerano posijedijelim zaliscima, borama smežuranom čelu i brazgotinama koje nosi po cijelom tijelu, uspomenama iz rata) i ulazi ravno među likove koji su ostavili dubok trag u priči o talijanskom stripu. On se zove Jerry Drake ali za sve nas on je jednostavno Mister No, nadimak koji je zaradio 1941. sudjelujući u američkom dobrovoljačkom odredu "Letećih tigrova" koji su se borili na kineskoj strani protiv japanskog agresora (koji su između ostalog i zaslužni za to ime koje mu je dao okrutni pukovnik Saiko), nadimak kao stvoren za njega, koji će ga pratiti dok je živ! Mister No je uporno govorio NO (NE) japanskom pukovniku koji ga je ispitivao i mučio, NE krutoj vojničkoj hijerarhiji i užasima rata, NE licemjerju i lažnim vrijednostima suvremenog svijeta, NE tlačenju slabih od strane jakih!

ZAGOR

Te 1960. godine susreću se Sergio Bonelli, mladi scenarist i sin Gianluigi Bonellija i Gallieno Ferri, mladi i perspektivni crtač. Vrlo brzo među njima nastaje veliko prijateljstvo koje zatim prelazi i u poslovnu suradnju iz koje se 1961. godine rađa lik interesantnog naziva Zagor ( u stvari radi se o skraćenici od Za-gor Te-nay, što na dijalektu Anglokina znači "Duh sa sjekirom").

Alan Ford, kultni strip koji je voljelo barem deset generacija pred sami kraj socijalizma. Voljen u matičnoj Italiji, življen u Jugoslaviji, kojoj su bile više nego drage replike poput one legendarne Broja Jedan: 'Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti.' Jugoslavija je voljela 'svog' Alana Forda. Sjećate li se?

Kao čedo Magnusa i Maxa Bunkera Alan Ford je u matičnoj zemlji bio masovno popularan, ali samo u bivšoj Jugoslaviji, najviše u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji, taj je strip postao dio kulturne baštine, sastavni dio našeg jezika i kulture. Zašto su zgode siromašnih i entuzijastičnih uposlenika disfunkcionalne cvjećarnice našle jedinstveni okvir upravo u Jugoslaviji?