Eliksir života - mit?

A zašto je tome tako pokazalo je predavanje "Misterij starenja" koje je prošlog tjedna, 21. ožujka u Premanturi u organizaciji Udruge Fenoliga, održao prof. dr. sc. Ivica Rubelj. Ovaj ugledni znanstvenik sa Zavoda za molekularnu biologiju Instituta "Ruđer Bošković" iz Zagreba već se godinama, uz bok svjetski najuglednijih istraživača, bavi proučavanjem telomera, završetaka na kromosomima, koji su se pokazali ključnim za razumijevanje mehanizama starenja. Sve donedavno ovaj je misterij ostao nedokučiv, ali posljednja znanstvena otkrića te fascinantni laboratorijski pokusi na miševima kojima je životni vijek zahvaljujući promjenama tzv. telomeraze produljen za 40 posto, pokazuju da je čovječanstvu gotovo nadohvat ruke «eliksir života», «kamen mudraca», «fontana mladosti», drugim riječima, tajna dugovječnosti.

- Zašto starimo i zašto neki ljudi stare brže, a drugi sporije?

- Do nedavno je taj fenomen bio van domašaja naših eksperimentalnih metoda, međutim u posljednjih desetak godina otkrivaju se mehanizmi koji kontroliraju starenje na razini stanice, tkiva te organizma. U prirodi je puno različitih mehanizama starenja, neki organizmi stare brže, neki sporije, kod nekih je taj mehanizam vrlo strogo definiran, primjerice kod leptira ili lososa za koje se točno zna koliko žive, naprave određen ciklus i u isto vrijeme ugibaju, isto tako i atlantske lignje. Kod sisavaca, pa tako i kod čovjeka to nije tako. Pojedinci, ali i čitave populacije žive duže ili kraće, odnosno sporije ili brže stare.

- Koja je uloga telomera u svemu tome?

- Telomere su glavni mehanizam koji kontrolira starenje i na razini stanice i na razini organizma. No, njihova ulogu u živom svijetu mnogo je šira. Kao prvo oni stabiliziraju takozvane linearne genome. Genetički materijal je organiziran u kromosome, u duge niti DNA. Kod nižih organizama, primjerice kod bakterija, DNA je cirkularan, no kod onih organizama koji imaju linearni genom, dugi lanci DNA moraju završiti u nekoj strukturi koja će štititi te krajeve. Ti završeci na kromosomima u obliku čvora dobili su ime telomeri (telos, grčki znači kraj). Dakle, glavna je uloga telomera zaštita, stabilnost kromosoma. Znanstvenica Elisabeth Blackburn koja je za to otkriće dobila Nobelovu nagradu, slikovito je telomere usporedila s plastičnim završecima na vezicama za cipele koje ih štite od raspadanja. Dakle, kad se telomere potroše, tada se kromosomi, tj. genetički materijal fragmentira, pa imamo nestabilnu situaciju za stanicu koja vodi ili u staničnu smrt tzv. apoptozu ili u nekontrolirani rast stanice, odnosno nastanak bolesti, raka. 

- Kaže se da ljudi počinju stariti s 20 godina. Je li tome zaista tako?

- Već pri rođenju počinje proces starenja, međutim on se tada ne vidi. Naime, telomere su tada dovoljno duge, a njihovo polagano trošenje, odnosno skraćivanje dešava se sa svakom staničnom diobom, a broj tih skraćivanja je limitiran. Dok su telomere dovoljno duge, stanice se dijele bez ikakvog problema. Ono što mi zovemo odrastanjem i razvojem percipiramo kao mladost, a kad se taj proces završi, stanice su već napravile određen broj dioba. U jednom trenutku sve veći i veći broj stanica dobiva prekratku telomeru. U stanici ih ima 92, a dovoljno je da je samo jedna telomera prekratka i da pošalje signal stanici da se ne može više dijeliti. Jedna, dvije ili pet takvih starih stanica u nekom tkivu nisu problem, međutim kad se taj broj poveća mi tada primjećujemo ono što kolokvijalno zovemo znakovima starenja, odnosno odstupanje od zdravlja i vitalnosti organizma. Taj proces počinje u drugoj polovici 20-tih godina čovjekova života i zato izgleda da tek tada starimo. Kasnije taj proces sve više progredira.

- Koja je biološka granica za čovjeka? Koliko nam telomere dozvoljavaju da živimo?

- Biološka granica za čovjeka procjenjuje se na oko 125 godina, a do tog se broja došlo eksperimentalno odnosno postoje osobe koje su dokumentirano doživjele dob preko 122 godine. Pojavile su se i priče o ljudima koji navodno žive i preko 300 i više godina, ali dosada nisu uspjeli dokazati da govore istinu. Zbog toga se smatra da je 125 godina maksimalan genetički vijek čovjeka, u slučaju da zaobiđe sve nedaće, bolesti i nesreće. Zanimljivo je da bi ljudski mozak mogao živjeti čak 400 godina jer se njegove stanice ne dijele. No, eksperimenti na miševima pokazuju da telomere ipak utječu i na mozak. Kad su miševima ubrzali skraćivanje telomera, oni su naglo ostarjeli, nakon toga je proces obrnut, te je došlo do pomlađivanja cijelog organizma, a i mozak je dobio na masi te su miševi brže svladavali prepreke u labirintu.

- Koje životinje najduže žive slonovi, kornjače...?

- Postavit ću ja vama pitanje. Što mislite koliko živi najdugovječnije živo biće?

- Ako mislimo na sva živa bića, možda stabla oko 1.000 godina, ako nisam pretjerala…

- Neke spužve žive čak 15.000 godina! Međutim, toliko je stara struktura, ali nema ni jedne stanice u toj spužvi starije od nekoliko godina. Ista je situacija i s dugoživućim stablima. Jedan kalifornijski bor ima oko 4.700 godina, ali i on kontinuirano obnavlja svoja tkiva, tako da ono što je zaista živo na tom stablu nije starije od pet godina.

 - Je li prije spomenuti 122-godišnjak Japanac? Naime čini mi se da u toj državi ima mnogo stogodišnjaka.

- Zapravo radi se o jednoj Francuskinji Jeanne Louise Calment koja je rođena 1875., a umrla 1997. godine. No, istina je da se najduže živi u Japanu, u prosjeku gotovo 80 godina, a žene skoro 87. Žene općenito žive dulje od muškaraca, postojale su razne teorije zašto je to tako, ali se sada točno zna, u startu se rađaju s duljim telomerima, no još uvijek nije objašnjeno zbog čega je to tako. Najkraći prosječni životni vijek je u centralnoj Africi, jedva prelazi 40 godina, što je otprilike prosječni životni vijek Europe prije 150 godina. U Hrvatskoj je životna dob 74-75 godina, a prosjek Europe je koju godinu duže, najdulje u Skandinaviji. Općenito se dulje živi u razvijenim zemljama.

- Rekli ste da u Japanu prije ljudi nisu tako dugo živjeli. Što se to dogodilo? 

- Prije 60-tih godinama prošlog stoljeća Japanci su živjeli kraće od prosjeka razvijenih zemalja Europe i SAD-a. Pretpostavlja se da im je prehrana bila siromašnija, u pravilu suši i riža, a da se uvođenjem mesa, koje je dobro u određenoj mjeri, možda povećao životni vijek. Međutim nitko točno ne zna razlog, ali ono što se dogodilo u Japanu je zaista fascinantno. Žene s japanskog otoka Okinawa koji u prosjeku žive 90 godina najdugovječnija su ljudska bića na svijetu. No, već postoje znakovi da će se situacija promijeniti zbog utjecaja fast-fooda, coca-cole i globalnog načina života na mlade Japance. Iako će mnogi primijetiti da je nekada hrana bila zdravija, s manje pesticida, ipak su ljudi u prošlosti kraće živjeli. U Rimskom carstvu je prosječni životni vijek bio svega 27 godina! To je zato što je većina ljudi bilo gladno ili su jeli lošu pa čak i pokvarenu hranu, a zbog nehigijenskih uvjeta, raznih bolesti za koje nije bilo lijeka, ljudi su rano umirali.

- Možemo li utjecati na duljinu telomera bez obzira što smo rođeni primjerice s nešto kraćim telomerima?

- Epidemiološki podaci pokazuju da je starenje plastičan proces i da se na njega može utjecati, ljudi to čine nesvjesno, kroz povijest, mijenjajući životne uvjete. Sada je to i eksperimentalno dokazano kroz mjerenje telomera. Upravo sveobuhvatna promjena načina života može usporiti gubitak telomera i to kroz pravilnu prehranu, koja uključuje puno svježeg voća i povrća, integralne žitarice i mahunarke, plavu ribu, omega 3 masne kiseline, a ključna je i svakodnevna tjelesna aktivnost te opuštanje, vježbe disanja. Naime, stres ubrzava skraćivanje telomera. 

- Kako u svjetlu ovih otkrića i istraživanja komentirate "eliksir mladosti" dr. Miroslava Radmana i može li se on uopće takvim zvati?

- Eliksir mladosti je komercijalno ime potrebno da se određeni proizvod proda. To je samo jedan u nizu preparata koji služi kao dodatak prehrani, dakle, nije pravi lijek. Bazira se na antioksidansima koji bi trebali uklanjati slobodne radikale iz organizma i na taj način usporiti starenje. Međutim, nema nikakvih direktnih dokaza da to stvarno usporava starenje, posebice kod čovjeka. Također, pretjerano korištenje preparata na bazi antioksidansa može biti i štetno.

- Svi težimo produljenju života, ali je li ono za čovječanstvo isključivo pozitivno? Istraživanja pokazuju da živimo sve dulje, ali smo i sve bolesniji. Neke bolesti za koje se prije gotovo nije znalo, poput Alzheimera, poprimaju epidemijski oblik. Ne dovodi li aspekt naše dugovječnosti do velikih problema u funkcioniranju društva kad je u pitanje održivost mirovinskog i zdravstvenog sustav? 

- Poznato je da neke bolesti, koje se značajno razvijaju sa starenjem, ranije nisu bile toliko zastupljene. Dakle, mi danas živimo duže i jedna od posljedica je da dajemo šansu, da se tako izrazim, nekoj bolesti da se razvije. Međutim, isto tako postoje načini da se te bolesti ublaže ili da se njihovo pojavljivanje odgodi. Upravo su u tome ključni telomeri koji su univerzalni indikator ne samo dužeg života već i zdravlja. Naime, bolest nije nužno posljedica starenja, barem ne kod određenog broja ljudi koji su relativno zdravi i vitalni u poodmakloj dobi. Upravo oni koji imaju duže telomere i njihov sporiji gubitak, imaju velike šanse da žive duže i da žive zdravo.

- Kao molekularni biolog starost ne istražujete kao društveni fenomen, ali zasigurno i vi razmišljate o starosti jer sve nas ona čeka. Je li starost postala tabu tema? Ljudi kao da nastoje na sve moguće načine izbjeći starenje, o smrti se nerado govori, propadanje tijela se pokušava zakamuflirati svakakvim preparatima, kremama, a sve češće i plastičnim operacijama. Što mislite o tim pojavama?

- Starost nije tabu tema u onom smislu da se o tome ne razgovara. Starenje je uvijek bilo intrigantno i još od davnih dana čovjek je pokušavao usporiti i ukloniti starenje. Danas kad se poznaju mehanizmi, ozbiljno se radi na tome da se starenje ublaži i koliko je moguće odgodi, a naglasak je na produljenju vremena zdravlja, a ne samo života. Što se tiče pojave da ljudi koriste razne kreme, operacije i ostalo da bi prikrili starenje, to ima u sebi i određene evolucijske mehanizme. Uvijek je bilo potrebno izgledati zdravije i vitalnije da bi bili bolje prihvaćeni i uvažavani u društvu, to je malo dublja tematika, nije to samo puko zanimanje za kozmetiku. Danas se pojavljuju ciljani postupci i preparati koji pokušavaju na molekularnoj razini djelovati na pojedine komponente starenja.

- Kuda kreću istraživanja o mehanizmima starenja, što možemo očekivati u budućnosti?

- Što se tiče telomera one su predmet istraživanja znanosti i medicine iz tri razloga. Važne su evolucijski da uopće znamo na koji je način genom stabiliziran i što se dogodi kad se on poremeti, koje se kromosomske pregradnje i mutacije događaju. Drugo one su interes znanosti jer su ključne za kancerogenezu, svi tumori moraju obnavljati svoje telomere, eksperimentalno je dokazano da kad se kod tumora spriječi obnavljanje telomera, tumorske stanice prestaju s rastom i ugibaju. Problem je sada jedino tu činjenicu pretočiti u lijek. Treći razlog, a koji najviše u javnosti pobuđuje interes, proučavanje je telomera s aspekta starenja. Već su poduzeti određeni koraci da se koriste razni molekularni mehanizmi da bi se usporio ili spriječio gubitak telomera, a što neminovno dovodi k produženju zdravijeg života. Zasada se to čini na miševima. Svoje studente uvijek savjetujem, pa ću tako i vas, pokušajte živjeti na način da u budućnosti imate novaca jer će si samo bogati moći priuštiti dulji život.

- U razvijenim zemljama ljudi već sada žive duže, dok u onim siromašnijim ranije umiru. Dakle, bogati će živjeti još dulje, a ostali će biti potrošna roba jer neće imati novaca? Pomalo tužna slika budućnosti.

- Nažalost, to je tako. Istraživanja pokazuju da djeca iz obitelji s većim primanjima i koji imaju barem jednog roditelja s visokom stručnom spremom imaju dulje telomere. Ipak, svatko može sam promjenama u životnim navikama u određenom postotku utjecati na telomere, a time i na zdravlje i duljinu života. 

(Intervju je, uz dopuštenje, prenet iz novina GLAS ISTRE, Pula)