IZMEĐU DEPRESIJE I EUFORIJE (Ulazak Hrvatske u EU)

S jedne strane, odsutnost lakonosivosti (a to, zapravo, euforija izvorno znači) pokazuje da društvo (za razliku od stanja karakterističnoga za 1990./1991., npr.) jednostavno nije spremno (a posebice ne s užitkom) podnositi tovare velikih promjena (koji završavaju na leđima "malih ljudi"). Drukčije rečeno, nakon euforije svagda dolazi razočaranost, a toga sada sigurno neće biti – već i to je značajan napredak.

No, loša je vijest vezana uz prave uzroke ovoga nedostatka euforije. Oni, gotovo sigurno, nisu u zrelosti društva (na temelju više decenijskih iskustava), nego u dubokoj depresiji u kojoj se ono nalazi. Hrvatska je u tom razdoblju iskušala čitav postojeći politički i svjetonazorski dijapazon. U realnosti to znači: jedna je državna tvorevina zamijenjena drugom, jedan (politički i proizvodni) sustav dokinut je i nadomješten posve drukčijim, unutar novoga političkog konteksta obje su se velike stranke posljednjih godina iskazale na vlasti, iz gotovo nedohvatne daljine eurointegracija se posve približila – a socijalna situacija ne samo da se ne poboljšava, nego je objektivno sve teža. Posljedak je očit: uvjerenje (mnogih) da izlaza (tko zna dokle) naprosto nema, te se (svatko za sebe i svoje) treba pobrinuti za minimum – opstanak.

Camera Obscura

A ne tako davno, sve je izgledalo posve drukčije. Promotrena iz (višedesetljetne) balkanske čekaonice Evropska se unija dugo činila bitnom orijentacijskom vrijednošću, najbližom aproksimacijom onoga što su postkomunističke zajednice službeno navodile (a pokatkada i neslužbeno osjećale) kao svoj credo. U gotovo svim segmentima društava smatralo se je neupitnim da je riječ o zajednici zajednicâ koja jamči materijalno blagostanje, uz zajamčena ljudska prava, političku slobodu, socijalnu sigurnost i stabilan mir (što se, s obzirom na lokalni poratni kontekst, činilo nadasve važnim).

No, s približavanjem ovome idealiziranom institucijskom kolopletu slika se je počela mijenjati, ne toliko zbog promijenjene perspektive (iako, dakako, i zbog toga), koliko zbog objektivnih promjena u unutrašnjem i vanjskom funkcioniranju same EU koje su se zbile u posljednjih desetak godina. Sa stajališta koje – svim ostalim razlikama unatoč – neprijeporno dijele političke zajednice koje su naslijedile Jugoslaviju prvi je traumatični trenutak nastao primitkom Slovenije u EU. Ispalo je nekako da „zajednica evropskih zajednica“ nije nužno u funkciji promicanja slobodne komunikacije među ljudima, koje počinje ukidanjem granica, nego obratno, da, eto, u najboljem slučaju važi: bit će mnogo gore prije nego što postane znatno bolje.

 Pravi je šok uslijedio, međutim, u razdoblju u kojem se EU – doslovce – pokazala ambulantnom zajednicom (termin, naime, dolazi od latinskoga ambulare – šetati). Lakonogo je prošetala najvećim dijelom nekadašnjega jugoslavenskog teritorija i smjestila se u Bugarskoj i Rumunjskoj, koje – kao države i društva – u mnogome zaostaju ne samo za Hrvatskom, nego i za još ponekima od postjugoslavenskih država (u Srbiji je, primjerice, moguće sresti Gastarbeiter-e iz Rumunjske, pa je EU tako izgubila poziciju isključiva uvoznika i postala, makar djelomice, izvoznikom radne snage). A pritom se radilo o šoku koji je pogodio baš one koji su do tada gotovo bespogovorno zastupali "proevropsku" poziciju.

Razlozi su ove odluke – uz neke posebne interese "utjecajnih članica" EU – bili pretežito geostrategijske naravi. Željelo se je pravno (a to u realnosti znači: fizički) ograditi budući teritorij EU od ruskih (i drugih istočnih) intervencija, pa je tako stvorena svojevrsna političko-geografska crna rupa unutar EU (za razliku od Švicarske koja – vjerojatno zahvaljujući longitudinalnome Rousseauovu neposrednodemokratskome utjecaju - predstavlja svojevrsnu ružičastu rupu). Ova je ograđivanjem nastala rupa razumljena ujedno kao neka vrst socijalno-političkoga močvarnog područja koje treba postupno meliorirati kako bi ga se učinilo podobnim za daljnje integriranje. Prvi je stupanj ovoga melioriranja izvođen (ne baš uspješno) posredstvom Pakta o stabilnosti za jugoistočnu Evropu. Dobrohotne pomagače izgleda nije smetala činjenica da je "regiji“ mnogo toga trebalo znatno više (i prije) no stabilnost (npr. razvoj, koji, prema definiciji, svagda destabilizira postojeće stanje). Uostalom, njih je – logično – i tako zanimala prije svega stabilnost u državama izvoznicama "bratske pomoći".

 "Najviši kriteriji"

Nakon što je EU elegantno preskočila "bivšu Jugoslaviju minus Slovenija plus Albanija" sve je više analitičara i političara, diplomata i novinara počelo na nekadašnju obećanu zemlju gledati kritičnije. A nije baš trebalo odviše kritičnosti da se sagleda problem „dvostrukih kriterija“ – kako se to uobičajenom neobrazovanošću javno naziva (riječ je, dakako, o nijekanju kriterija uopće, jer jednostrukost je u biti samoga pojam kriterija). Ulazak Bugarske i Rumunjske u EU pokazao je da je "insistiranje na najvišim kriterijima za ulazak u članstvo EU" obična fraza kojom se pokrivaju (inače posve legitimne) političke odluke vodstva Unije, ali i unutrašnji nacionalistički sukobi. Još ranije to se moglo vidjeti i kod primanja baltičkih država i Mađarske (kada je, primjerice, riječ o politici spram etničkih manjina), ili Slovačke (kada je riječ o demokratskim ustanovama).

Očite su, pa i drastične razlike u standardu koji se nameće državama-kandidatkinjama i realnoga stanja u samoj EU (čak i onoj „staroj“); diskrepancija se zaoštrava do te mjere da bi, možda čak, opravdala i radikalan stav pristupnica u skladu s glasovitom marksističkom formulom: "Ne želim biti članom kluba koji bi me prihvatio za člana" (činjenica da je pritom riječ o Grouchu, a ne o Karlu Marxu samo dodatno ilustrira problem). No, dakako, nitko se nije usudio ići tako daleko.

S vremenom je, dakle, postajalo sve očitije da napredak u reformama država-kandidatkinja (i njihovih društava, posebice) nije, po sebi, dostatan, za prispijeće do članstva, dok, istovremeno prakse unutar same EU ne tako rijetko zaostaju za onime što su kandidatkinje već davno obavile. Riječju, samo ("punopravno") članstvo nije još jamstvo da su države (a kamoli društva) doista promijenjene u onome smislu koji je potreban – kako na razini vladavine prava, tako i na razini funkcionalne države blagostanja, itd. Pokazali su to brojni primjeri proteklih godina, zbog kojih je Hrvatska i morala proći do sada najkompliciraniji postupak "pregovora" o pristupanju Uniji.

Demokratski deficit

Potreba daljnje demokratizacije neupitna je odrednica svih rasprava o primanju novih članica, no EU je istovremeno bitno obilježena demokratskim deficitom, ponajprije činjenicom da je Evropska komisija donedavno predstavljala najveću koncentraciju političke moći bez parlamentarne kontrole na svijetu (s izuzetkom Politbiroa Centralnoga komiteta Komunističke partije Kine), a ni sada stanje još ne odgovara standardima parlamentarne demokracije. Daljnja demokratizacija EU nemoguća je naprosto stoga što ne postoji evropski narod/puk, pa se razvija kompliciran sustav institucija koje bi trebale jedna drugu kontrolirati – navodno nadomještajući (evropsko) građanstvo.

U procesu pristupa od (postkomunističkih) kandidatkinja je, pored ostaloga, uvijek tražena „liberalizacija radnoga zakonodavstva“, što je, zapravo, floskula kojom se skriva činjenica da su posloprimci u tradiciji EU slabije zaštićeni no u tradiciji iz koje su se emancipirale rečene zajednice, pa, dakle, barem u tomu EU nije uzor (u trenucima aktualne socijalne krize upravo to dovodi u pitanje funkcionalnost EU – što uvjerljivo demonstriraju milijuni prosvjednika u većini njezinih članica).

„Otklon od nacionalističkih koncepata“ stalno se ponavlja kao pretpostavka budućih integracija, no iz integrirane unije grčka nacionalistička politika pogubno djeluje na politički život tzv. FYROM (naime Makedonije, kojoj Grci zabranjuju korištenje vlastita imena). "Zaštita etničkih manjina" opetovano je naglašavana kao condicio sine qua non za ulazak novih članica, premda "stara Evropa" posve očito ne pretjeruje u zaštiti manjinskih prava (Njemačka i Francuska, primjerice, uopće nisu strane potpisnice Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Evrope – s obrazloženjem da kod njih nacionalnih manjina i nema). Diskriminacija je Roma (nacionalistička, ili, dapače, rasistička) svakodnevica većega broja članica EU, pa im je – politički i pravno – u nekima od država koje će još dugo čekati na članstvo bolje no u EU. Drukčije rečeno, na Balkanu je – u pristupnim slalomima - tek trebalo naučiti da nije dopušteno diskriminiranje pripadnik(c)a drugih nacija – uz uvjet da imaju državu iza sebe, što s Romima, zna se, nije slučaj.

Zahtjevi iz EU da se "zaoštri borba protiv korupcije u zemljama kandidatkinjama" vjerojatno posve svjesno zapostavljaju činjenicu da je značajan aspekt lokalnih korupcija uvozne naravi, nerijetko i iz EU, opetovani skandali s finskom Patriom, ili s Daimlerom dobro to ilustriraju. S druge strane i u najoštrijoj, tužiteljevoj optici Sanader je tek šegrt u odnosu na Berlusconija, itd.

Euroskeptici

Prethodni se prigovori u javnosti najčešće smatraju dijelom pojmovnoga arsenala "euroskeptika", jer je, i u ovome pogledu, na djelu nevješto baratanje stranim riječima. Logički se radi o trojstvu – eurofili, euroskeptici, eurofobi; pritom je riječ o dva emocionalno opterećena stajališta – onoga koje se boji integracija i onoga koje ih voli, dok je samo treće stajališta doista racionalno, naime: skeptičko.

Euroskeptici nisu – kako to nevježe tvrde – protivnici EU, nego su to oni koji dvoje, dakle razmatraju smislenost nadolazećih integracija. Takvo stajalište u konkretnome hrvatskom kontekstu znači naglašenu svijest o:

- demokratskome deficitu EU;

- njezinu socijalnome deficitu (pa i klasnoj pristranosti);

-  inkonsistentnoj politici proširenja koju je EU demonstrirao proteklih godina.

 Ali, euroskeptičko stajalište jasno poima i to:

- da je Hrvatska već objektivno u EU (u doslovnome smislu: njezin je politički, ali, još više, tržišni objekt);

- EU ima značajnu i pozitivnu ulogu u (više-manje) „demokratskome pripitomljavanju“ lokalnih nacionalizama, militarizama i patrijarhalizama;

- EU kao koncept omogućuje unutrašnje razlučivanje ljubitelja domaće primitivnosti (u paradigmi „Barbarogenija“ - decivilizatora Ljubomira Micića, koji, indikativno,  završava s „betonskim aeroplanom“) spram onih kojima je, u svakome pogledu, stalo do poboljšanja životnih uvjeta, kako materijalnih, tako i kulturnih, kako pravnih, tako i zdravstvenih.

Pozitivne strane eurointegracija

Na pozitivnoj strani predstojećih integracija čini se nedvojbenim:

- evropski je identitet tradicijski označen pluralizmom nacionalno ustrojenih političkih zajednica, a njihovo je pretpostavljeno vrijednosno jedinstvo svagda korelirano jezičnom, kulturnom i tradicijskom različitošću; moderna je „Evropa“ institucijski izvedena iz opće prihvaćenosti koncepta demokratske države blagostanja;

- nadnacionalna politička integracija u Evropi (za razliku od privredne) stoga je ograničena dvostrukim temeljnim zahtjevom - očuvanjem nacionalno-tradicijskoga pluralizma i održanjem zadane razine demokratskoga ustroja;

- ustanovni postav današnje Evropske unije ove zahtjeve nužno relativira – što je, barem dijelom, i neizbježno. Problem je, međutim, u tomu što se ovo relativiranje odvija bez dostatne demokratske legitimacije.

 Ulazak u EU stoga je u procijepu stalno promjenjivih političkih zahtjeva iz Bruxellesa i nedvosmisleno nazočne potrebe da se stanje u državama "zapadnoga Balkana", počevši s Hrvatskom, stubokom mijenja. Dosadašnje je iskustvo pritom pokazalo:

- realni deficiti društva i zajednice miješaju se, u nalazima eurokrata, s njihovim neznanjem, unutrašnjim nesuglasicama i predrasudama;

- polaganje ispita (katkada pred ispitivačima dvojbenih kompetencija) naziva se "pregovorima";

- isti politički status imaju razumni, nedvojbeno opravdani zahtjevi za promjenama s kapricima vlada država-članica, pa i pojedinih diplomata;

- konačna je odluka, neovisno o kompliciranim domaćim zadaćama, donesena na posve političkim, vjerojatno čak: dnevno-političkim osnovama. Primjerice, neovisno o pojedinim političkim "ispadima", Hrvatska postaje članicom EU – čak i ako nije posve spremna u svim aspektima (ne uzmu li se, dakako, brojni deficiti ranijih kandidatkinja kao mjerilo). Jer, to je jedini uspjeh što ga eurokrati u dugome razdoblju mogu podastrijeti javnosti. Ostale će države regije čekati barem još desetljeće čak i da su - nekim čudom - na pretpostavljenoj razini napretka, jer EU naprosto nema institucijskoga kapaciteta za daljnje proširenje (posebice nakon odbijanja Islanda da se pridruži Uniji).

Dakako, kritika EU nema smisla kako bi lokalne prilike učinila prividno manje zaostalima, ali zato ima imanentnu svrhu – naime, sa stajališta onih vrijednosti koje su Evropu (idealno) definirale (dijelom barem, zemljopisu nasuprot). Te su vrijednosti u mnogome kompromitirane i ponašanjem EU u recentnoj krizi, ali i njezinom navadom da samoj sebi tepa: "Evropa", bez ikakve svijesti o tomu što s "preostalim dijelovima kontinenta" (makar na razini nekoga think tanka). No, i takve, relativirane, ove vrijednosti pružaju okvir za poželjnu društvenu promjenu (pitanje je samo hoće li se ona dramatično usporiti nakon ulaska Hrvatske u članstvo, dakle nakon što Bruxelles izgubi dosadašnju funkciju institucionaliziranoga superega). Srećom ni politička klasa još nije posve pojmila da je EU sada prostor domaće politike – vidi se to, primjerice, i iz činjenice da u Bruxelles i dalje šalju diplomate, a ne političare). U svakome slučaju vrijednosno pozitivni potencijal eurointegracije imat će više smisla pristupi li mu se s barem malo zdrave, iskustvom podržane, skepse. Inače, kada euforije negdje nema, ostaje tek depresija.

                                         Preneto sa portala Banka.hr