Zygmunt Bauman: SLOBODA JE PARADOKS

Sloboda je paradoks. Ako trebam biti potpuno slobodan – što znači da mogu realizirati svoje namjere – drugi ljudi to moraju prihvatiti, čak i ako se te moje namjere ne slažu s njihovim željama. Dakle sloboda realizacije mojih želja uvijek se reflektira na situaciju drugih ljudi. A to se onda reflektira na mene, na moju moralnu savjest. Imam skrupule ako činim nešto protiv drugih, pokušavam to umanjiti opravdanjima, objašnjenjima da sam morao. Da nije bilo drugog načina ni alternative. Ponekad čak sebi pokušavam objasniti da sam učinio za drugog čovjeka sve, a on za mene ništa. Kao da je uzajamnost objašnjenje za moj nedostatak moralnih obaveza!

Moralnost ne iziskuje uzajamnosti. Moja moralna obaveza je uvijek korak ispred tvoje obaveze. Takva izbjegavanja, objašnjavanja vlastitoj savjesti uostalom nisu efikasna, jer je savjest surova i teško ih prihvaća.

S jedne strane, drugi čovjek je prepreka za slobodu. Ali s druge – kako je ponavljao s upornošću manijaka svećenik Józef Tischner – postajem slobodan kad sretnem drugog slobodnog čovjeka. I dodavao bi: opijamo se slobodom videći prizor drugog slobodnog čovjeka. Dakle, pretpostavka „moja i tvoja sloboda” je uvjet moje slobode. Sloboda je opća ili je nema.

Dakle, s jedne strane, ako želim živjeti u slobodnom svijetu, moram drugom čovjeku – mužu, prijateljici, kolegi s posla – dozvoliti da bude slobodan. Ali s druge strane, upravo ti ljudi ograničavaju moju slobodu. Kako to pomiriti?

Sloboda je uvijek povezana s nužnošću kompromisa. Apsolutna sloboda, koja istovremeno pomiruje obje strane, nemoguća je. 

Velika tekuća postmodernost, u kojoj živimo – individualizacija, raspad etičkih konteksta, oslabljenje autoriteta, njihov veliki broj i nedostatak jedne duhovne vlasti koja bi poništila druge glasove – to je s jedne strane velika opasnost. Dovoljno je pogledati oko sebe: živimo u korumpiranom svijetu, gdje se ne drži ni riječ, ni obveza.

Ali s druge strane, postmodernost je velika šansa. Jer nekad je našim moralnim životom vladao etički kodeks koji je pretendirao na to da ga se općenito prihvaća. Ali tad se nije radio o moralnosti, nego o konformizmu.

Moralni odgoj prema etičkom kodeksu zasnivao se na činjenju čovjeka poslušnim. A zapravo, moral je stanje kronične nesigurnosti, kako je govorio Emanuel Levinas, moj učitelj. I ja se s tim slažem. Jer moral se ne zasniva na vjernosti kodeksu, nego na ogovornosti za druge ljude. Utoliko sam moralan čovjek ukoliko sam svjestan te odgovornosti, toga da ono što činim utiče na sudbinu drugog. Ostavlja trag.

Levinas odbacuje pojam prebivanja s drugim kao osnovu morala. Ne radi se o tome da se zajednički maršira, nego da se bude zajedno u moralnoj zajednici. Ne o tome da se bude s drugima u grupi, nego da se bude za druge. Dakle, treba staviti sa strane svoje maksimalne želje i odustati od mnogih od njih. To zahtijeva samoposvećenje, odlaganje na policu svog vlastitog interesa. Neobično važna osobina te odgovornosti je bezuvjetnost. Moralnost je zapovijed, ali neizgovorena.

Vidite kakvi su paradoksi slobode. Kaže se da sloboda ide zajedno s rizikom, ali treba imati na umu da ona ide zajedno i sa moralnim rizikom. Ako znam da imam tu obavezu, muči me neprestana nesigurnost. Nesigurnost u sebe, nemirne noći, skupule.

Ometanje života drugima je uobičajena stvar. Ali i ograničavanje ljudske slobode. Pojavljuju se ideje da se zabrani korištenje parfema na ulici, jer postoje ljudi kojima su mirisi neprijatni. I šta s tim učiniti?

Jasno je o čemu se radi u uređenju svijeta otkad je počela epoha zvana modernizmom: da ga se učini gostoprimljivijim za čovjeka. Ugodnijim. Treba dozvoliti ljudima živjeti, ne smije se dozvoliti ljudima da smetaju. Ali te dvije stvari su u konfliktu.

Naučio sam da postoje dva osnovna, neophodna i neizbježna uvjeta dostojanstvenog života koji donosi zadovoljstvo. To su bezbjednost i sloboda. One ne mogu živjeti jedna bez druge. Bezbjednost bez slobode je ropstvo, a sloboda bez bezbjednosti je anarhija. One jedna drugu trebaju, ali istovremeno – kako to ponekad biva u braku – ne mogu naći zajednički jezik. Odnos među njima je igra nultog zbira – više bezbjednosti možete dobiti samo za cijenu davanja djelića svoje slobode. I više slobode ćete dobiti samo za cijenu gubitka bezbjednosti, povećanja nesigurnosti.

Emile Durkheim je pisao: kakva je sreća da imamo društvo koje nas prisiljava na civilizirano ponašanje, inače bismo živjeli u ropstvu strasti i emocija. Društvo koje nam organizira bezbjedan život, oslobađa od emocija. Moguće je i tako. Samo što su se nakon nekoliko desetina godina ljudi smatrali nesretnima, jer su položili na oltaru bezbjednosti veći dio svoje slobode.

Sjećate li se što je Sigmund Freud rekao 1929. u knjizi „Das Unbehagen in der Kultur” („Nelagodnost u kulturi”)? Da je civilizirani život trgovinska razmjena – dajemo dio jedne vrijednosti u zamjenu za dio druge vrijednosti. A kad je Freud to govorio, stvarnost je bila čvrsta, solidna. Freudova dijagnoza je glasila: svi psihički problemi čovjeka potiču odatle što smo dali ogromni dio slobode za bezbjednost – bezbjednost od sudbine, bolesti, bandita. Siguran sam, kad bi vam Freud danas davao intervju, obrnuo bi dijagnozu. Rekao bi da patnje suvremenog čovjeka potiču od toga da je postigao ogromnu, bez presedana ličnu slobodu u zamjenu za davanje ogromnog dijela bezbjednosti. I ne radi se o bezbjednosti od terorista. Radi se o bezbjednosti u smislu društvene pozicije, sigurnosti u sebe, vjere u svoje odluke, povjerenja autoritetima. To je sve izgubljeno.

Vidi se da, usprkos tome što se mislilo u vrijeme moje mladosti, historija nije pravolinijski razvoj u pravcu slobode, nego kretanje klatna. Smjer traganja, želja i snova se promijenio – ljudi se boje viška slobode, maštaju o bezbjednosti, povratku zajednici. Zato dodaju sve više prijatelja na Facebooku, praveći se da stvaraju zajednicu.

Historičar Eric Hobsbawm je govorio da se počelo govoriti o identitetu kad se prestalo govoriti o zajednici. Sad smo počeli govoriti o zajednici, jer smo se do grla prejeli identiteta. Već znamo kakvi su identiteti nestabilni. Razni identiteti daju nam osjećaj apsolutnog leta u prostor, možemo između njih birati i probirati. Neki imaju više identiteta istovremeno, u ovisnosti od toga kome šalju SMS-ove. Ali nema se o što osloniti. Gazimo po živom pijesku, mi smo prekarijat… ljuljamo se. Ne znamo koliko će situacija u kojoj smo se našli u svom životu, pozicija koju smo zauzeli, trajati.

Ta nestabilnost je svuda. To što je ljudi vide i uočavaju da se, na primjer, sloboda potire sa stvaranjem zajednice, to je neki preokret.

Nije mi stalo do starih vrijednosti, znam previše dobro koliko su koštale onaj stari svijet. Moja želja je osvještavanje ljudima kakvu cijenu su platili za promjenu svoje situacije. Ako uporedite život online s onim offline, ovaj prvi je značajno lakši od drugog. Da bi se ostvario kontakt s drugim čovjekom offline, treba veliki napor, pokušaji, samoposvećenje, odustajanje od svojih interesa. I jednako teško je prekinuti: treba izmišljati opravdanja, objašnjavati, nekad lagati. I nikad se ne zna hoće li se to poznanstvo vraćati.

Online je to sve strašno lako. Jednako se lako priključiti na network, kao i isključiti. Niko neće ni primijetiti da sam prestao odgovarati na SMSove i kačiti postove. Jedan od hiljadu friendova na networku nije onaj jedan od rijetkih prijatelja koje je čovjek stekao u svom životu. Poljaci kažu da se pravog prijatelja poznaje u bijedi. Ja ne bih garantirao za te friendove na Facebooku, ako se nešto desi, da će pomoći. Čak mislim da će biti prvi koji će pobjeći.

Živimo u vremenu interregnum – bezkraljevstva. Nastupa promjena: nešto umire, nešto novo se rađa. Stari načini uspješnog djelovanja više ne rade, a novi – još ne. Kritičari su zatvorili usta, ne zna se šta je umjetnost a šta ne. Jedini pokazatelji stvarnosti su klikovi i broj prodatih primjeraka. Ne govori se o viziji budućnosti, ne znamo ni odakle bježimo ni kuda hrlimo.

Dakle, šta smo izgubili? Intimnost, privatnost, osjećaj trajnosti društvenih veza. Tome dodajmo nesigurnost i imate naš svijet.

Kad sam bio klinac puno sam čitao Sartra. On je govorio da sebi treba stvoriti projekat za život, a projektu dodati grupu recepata. A onda realizirati recept po recept. Recite to današnjim studentima i grohotom će se nasmijati. Projekat za život? Mnogi od njih bi bili sretni da imaju projekat za sljedeću godinu.

Znate li koja je moja jedina sigurnost? Da je nesigurnost jedina sigurnost. Ja u to zaista vjerujem. Kad se gleda ovaj svijet, tako rasipan, razbarušen, egocentričan, tako to izgleda.

Zygmunt Bauman
Izvod iz intervjua objavljenog u Magazyn Świąteczny Gazeta Wyborcza
Preneto sa Tačno.net ; Prijevod: Tanja Miletić Oručević; Obrada: Akuzativ