50 godina ''Majstora i Margarite'': Svaka je vlast nasilje nad ljudima

Autor: Kim Cuculić | Novi list

Ovo djelo vrlo složene strukture temelji se na motivima poznatima iz svjetske književnosti – na legendama o Faustu i Margareti (u prijevodu je namjerno zadržan ruski oblik Margarita). Isprekidanim slijedom roman opisuje događaje u Moskvi dvadesetih godina 20. stoljeća, kao i događaje koje je glavni lik, Majstor, opisao u svojem romanu o Pilatovu sudu i Isusovoj mučeničkoj smrti. Događaji u Moskvi opisani su kao fantastična priča o dolasku sotone Wolanda u Moskvu, gdje će se održati godišnji bal demona. Majstor je, uz podršku Margarite, napisao roman o Pilatu, no kritičari su ga odbacili prije objavljivanja, pa ga je on, ogorčen, bacio u vatru. Spasio ga je Woland glasovitom rečenicom: »Rukopisi ne gore« (a umjetnici i filozofi trajniji su od vladara). Na jednom mjestu u romanu Ješua kaže i »da je svaka vlast nasilje nad ljudima, i da će doći vrijeme kad neće biti ni vlasti, ni careva, ni ikakve druge vlasti. Čovjek će prijeći u carstvo istine i pravednosti gdje neće biti potrebna nikakva vlast«.

Različite verzije

Problematika romana zahvaća temeljna filozofska, kulturološka i politička pitanja, osobito odnos umjetnika i vlasti, kao i vjerovanje u određenu ideologiju. Kako u djelu nema jednoznačnih odgovora, brojna su i raznolika njegova tumačenja. Bulgakov je tridesetih godina, dakle u Staljinovo vrijeme, bio poznat uglavnom kao dramski pisac. Staljinu se svidjela njegova drama »Dani Turbinovih«, ali su komadi o odnosu umjetnika i vlasti ostali neizvedeni. Stvaranje Bulgakova, kako dramsko tako i prozno, vrlo je često nailazilo na otpore, posebno u tridesetim godinama, kad je Bulgakov morao voditi borbu za svoj puki opstanak u kazalištu i književnosti.

Postoje različite verzije »Majstora i Margarite«. Vrijeme početka rada na romanu Bulgakov označava u raznim rukopisima kao 1928. ili 1929. godinu. U prvoj redakciji roman je imao nazive poput »Crni mag«, »Kopito inženjera«, »Žongler s kopitom«, »Sin V.«, »Turneja«. Prvu redakciju »Majstora i Margarite« uništio je sam autor 18. ožujka 1930. godine nakon što je dobio obavijest o zabrani komada »Molière«. Bulgakov je napisao u pismu vladi: »I osobno sam ja, svojim rukama, bacio u peć prvi nacrt romana o đavolu ...« Rad na romanu obnovio je 1931. godine. Za roman je napravio skice, pri čemu su se već spominjali Margarita i njezin, tada još bezimeni pratilac – budući Majstor, a Woland je dobio svoju obijesnu svitu. Druga redakcija, stvarana do 1936. godine, imala je podnaslov »Fantastični roman« i varijante naslova »Veliki kancelar«, »Sotona«, »Evo i mene«, »Crni mag«, »Kopito inženjera«.

Treća redakcija, započeta u drugoj polovici 1936. godine, u početku se nazivala »Knez tame«, no već 1937. godine pojavio se naslov »Majstor i Margarita«. U lipnju 1938. preštampan je puni tekst, a autorska korektura trajala je gotovo do same smrti pisca. Za života je autor u svojem domu čitao pojedine odlomke bliskim prijateljima. Dosta kasnije, 1961. godine, filolog A. Z. Vulis pisao je rad o sovjetskim satiričarima i sjetio se Bulgakova. Saznao je da je njegova udovica živa i uspostavio je s njom kontakt. Nakon prvotnog razdoblja nepovjerenja, Jelena Sergejevna mu je dala da pročita rukopis »Majstora«. Potreseni Vulis pričao je o njemu mnogima, nakon čega se po književnoj Moskvi počelo pričati o velikom romanu. To je dovelo do prvog izdavanja u časopisu »Moskva« 1966. godine, u nakladi od 15 tisuća primjeraka. Puni tekst romana izašao je 1973.

Znanost o književnosti koja se bavi proučavanjem Bulgakovljeva života i djela – »bulgakovedenije« predlaže tri koncepta čitanja romana: povijesno-socijalni, biografski i estetski s povijesno-političkim kontekstom. Postoji originalno tumačenje romana koji je predložio pisac fantastike i književni kritičar Aleksandr Zerkalov-Mirer u knjizi »Etika Mihaila Bulgakova«. Prema Zerkalovu, Bulgakov je u romanu zamaskirao »ozbiljnu« satiru karaktera staljinskog vremena, što je bez dešifriranja bilo jasno prvim slušateljima romana kojima je čitao sam Bulgakov. Prema njegovu mišljenju, Bulgakov se nakon zajedljivog »Psećeg srca« jednostavno nije mogao spustiti do satire u stilu Iljfa i Petrova.

Međutim, nakon događaja oko »Psećeg srca« Bulgakov je bio prisiljen pažljivije maskirati, razmještajući svojevrsne »bilješke« za ljude koji su ih razumjeli.

Neodvojivo zlo

Postoji i takozvano hermetičko tumačenje romana prema kojemu je jedna od osnovnih ideja da je zlo (Sotona) neodvojivo od našeg svijeta, jer se dobro ne može zamisliti bez tame. Sotona (kao i dobro načelo - Ješua Ha-Nocri) živi prvenstveno u ljudima. Ješua nije uspio shvatiti izdaju Jude (bez obzira na Poncijeve aluzije) zato što je u ljudima vidio samo dobro. I nije se mogao zaštititi zato što nije znao od čega i kako.

Osim toga, u navedenom tumačenju postoji tvrdnja da je Bulgakov na svoj način protumačio ideje L.N. Tolstoja o neprotivljenju zlu silom, uvodeći u roman upravo takav lik Ješue. Prema masonskom tumačenju romana, Majstor predstavlja lik majstora masona koji je završio sve etape masonskog posvećivanja. Sada je on učitelj, vodič za one koji traže svijet znanja i istinske duhovnosti. Filozofsko tumačenje počiva na ideji neminovnosti kazne za djela. Nije slučajno da zagovornici ovog tumačenja ukazuju na to da jedno od središnjih mjesta u romanu zauzimaju djela Wolandove svite do bala, kad se kažnjavaju podmitljivci, bludnici i drugi negativni likovi, te sam sud Wolanda, kad će svatko dobiti po njegovoj vjeri.

Sukladno zaključcima književnog kritičara A. Barkova, »Majstor i Margarita« je roman o Maksimu Gorkom, koji prikazuje slom ruske kulture nakon Oktobarske revolucije, pri čemu je u romanu prikazana ne samo stvarnost sovjetske kulture u doba Bulgakova i književne sredine na čelu s proslavljenim u sovjetskim novinama »majstorom socijalističke književnosti« Gorkim, kojeg je na pijedestal postavio Lenjin, no i događaji Oktobarske revolucije i čak ruska revolucija 1905. godine. Prema Barkovu, kao prototip majstora je poslužio Maksim Gorki, Margarite – njegova supruga, umjetnica MHAT-a Marija Andrejeva, Wolanda – Lenjin, Latunskog i Semplejarova - Lunačarski, Levija Mateja - Tolstoj, kazališta Varijete – MHAT.

Autor: Kim Cuculić | Novi list