Kako je to još davne 1933. godine George Orwell objasnio: „Plongeur je jedan od robova u modernom svijetu. Ne treba nad njim lijevati suze, jer je njemu bolje nego mnogim manuelnim radnicima, ali ipak, nije ništa slobodniji nego da su ga kupili ili prodali. Posao mu je ropski i u njemu nema umijeća; plaćaju ga dovoljno tek da bi preživio; jedini praznici su krevet. Osim kakvim sretnim slučajem, za njega nema izlaza iz takvog života. U ovom trenutku žive ljudi sa završenim fakultetima koji peru suđe deset ili petnaest sati dnevno. Ne može se reći da su se jednostavno ulijenili, jer lijen čovjek ne može biti plongeur; naprosto su upali u zamku rutine koja onemogućuje razmišljanje. Da plongeuri ikad misle, već bi odavno osnovali sindikat i počeli štrajkati za bolje uslove rada. Ali oni ne misle, jer za to nemaju slobodna vremena; njihov život pretvorio ih je u roblje.“

Prema legendi, sin je ubio svoga oca te pomoću kuke ga vukao do groblja. Vodio je i svoga sina. Kada su stigli do groblja on htjede da baci kuku ali mu djete reče: „Ne bacaj kuku! Biće mi potrebna kad ti ostariš.“

Ovu priču su mnogi ispredali jer su i njima njihovi očevi je pričali. Ona se odnosi na lapot, stari običaj kod Srba.
Međutim, ovaj obred ima dublje i šire korenje. Još su antički pisci Hesiod, Herodot i Strabona pisali o narodu oko Kaspijskog jezera koji su starce od preko 60 godina ostavljali u nekoj zgradi bez hrane i vode gdje su držani zatvoreni dok ne umru. Skitsko pleme Masageta se prema starim članovima odnosilo još surovije. Oni su ih klali a zatim kuvali i jeli. Kod njih se smatralo za nesreću umreti prirodnom smrću. Na ostrvima Melanezije su ih takođe ostavljali da umru od gladi. Negdje su im čak pružali mogućnost da biraju, da li žele da ih ubiju gušenjem ili da ih žive sahrane. I Lužički Srbi su ubijali svoje roditelje koji nisu mogli više da rade i od svog truda se izdržavaju. Baš kao i Masageti, klali su ih pa jeli.