Andaluzija ili kako putovati bez para

Problem sa putovanjima je što te inficiraju. U početku ti je dovoljno minimalno pomjeranje. Odeš do Prijedora ili do Dervente na dan-dva, malo promijeniš sredinu, upoznaš neke nove ljudi i neko vrijeme si miran. Kasnije, apetiti počnu da ti rastu. Odeš negdje na ekskurziju, ne svidi ti se kako te vodaju kao ovcu po muzejima i od spomenika do spomenika, pa ganjaš neku samostalnu varijantu, da li neki seminar, stipendiju ili jednostavno, čisto putovanje u sopstvenoj organizaciji ako uspiješ da uštediš nešto novca. I malo po malo, istačkaš Evropu, spojiš brojeve po karti Starog kontinenta i zamišljaš da si tim putovanjima iscrtao neki lik. A onda, dođe zamor i od Evrope i ona počne da ti bude tijesna, kao što ti je Bosna i Hercegovina postala tijesna samo koju godinu ranije. I počinješ da maštaš o Indiji, Brazilu, Ugandi, gdje god, samo da nisi kući. Onda se desi da se tvoja očekivanja sudare sa onima ljudi oko tebe. Majka i otac misle da ćeš preći neku kritičnu granicu, da ćeš se smiriti, a ti sve gori i gori postaješ, razmišljaš da se u potpunosti posvetiš putovanjima i da od toga i za to živiš, a znaš da je to ne samo u ovoj zemlji i ne samo u ovom vremenu na korak od nemogućeg. Ali što više putuješ sve više ti se putuje. Onda se zaposliš i shvatiš da nemaš više mogućnost ni povremenih malih bježanja.

Read more...

AkuzatiV - Online magazin

Back to top