Pre neki dan, tačnije, na putu od kuće do posla, naiđoh na „svog“ uličnog prodavca polovnih knjiga. Onako, u prolazu, bacih pogled, bez namere da zastanem. Međutim, namera mi se istog momenta nasmeja u lice. Stadoh i skamenih se, jer videh jednog dragog čoveka, među svim tim „učenim i knjiškim ljudima“, koji je ležao dole na pločniku. Bio je to moj prijatelj, dobri slovoslagač i Vrščanin, Vasko Popa. Obradovah se. Dugo se nismo videli. Ni sama ne znam zašto zaboravih da ga potražim.

Izgubljeni čitalac

Ova vrsta čitaoca nema nikakvu bliskost sa knjižarama. Tamo ulazi samo jednom ili dva puta godišnje, ponekad jednom ili dva puta u životu. Prepoznaje se po preplašenom i smotanom izgledu učenika koji se boji da će ga svakog trenutka prozvati da odgovara. Hoda među gomilama knjiga kao među hrpama bodljikave žice ili vrzinama kupine. S vremena na vreme ga možete iznenaditi dok čita naslov neke knjige sa istim zabrinutim izrazom sa kojim bi gledao rendgenski snimak sopstvene kičme. Osmehne se samo kada vidi da se, na ponekim koricama, pojavi lice neke od televizijskih ličnosti. Ako mu se u tom trenutku, sažaljen, približi pravi prodavac sa izrazom lica dovoljno ohrabrujućim da ga ne natera u beg, izgubljeni čitalac će mu uputiti jedno od sledećih pitanja:

U toj polemici sa Stepincem iz Makanca progovara rasist, tvrdeći da - ako su ljudi po kršćanskom nauku jednaki - onda su neki ipak jednakiji («Ako je čovjek slika i prilika Božja, onda je to europski čovjek u osobitom stupnju, on je to svakako više nego crnac iz centralne Afrike»).

Julije Makanec (1904-1945) bio je političar i filozof (filozofijski pisac i profesor). Nakon diplome s doktoratom iz filozofije stečene na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1927. radio je kao gimnazijski nastavnik filozofije u Petrinji, Koprivnici, Leskovcu, Bjelovaru, Virovitici, Knjaževcu i Karlovcu, da bi 1943. bio imenovan izvanrednim profesorom povijesti filozofije i sociologije na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (tada se ta ustanova zvala Mudroslovni fakultet Hrvatskog sveučilišta). Kao političar bio je uoči Drugoga svjetskog rata haesesovski gradonačelnik Bjelovara a za vrijeme rata obavljao je visoke funkcije u ustaškoj NDH (među ostalime bio je «pročelnik za duhovni odgoj Ustaške mladeži» te ministar prosvjete). Presudom vojnog suda osuđen je u lipnju 1945. na smrt strijeljanjem, a nepoznato je kad je ta kazna izvršena niti gdje su sahranjeni njegovi posmrti ostaci. Objavio je ukupno dvanaest knjiga (među kojima se ističu djela O podrijetlu i smislu države s podnaslovom Uvod u noviju filozofiju države te Razvoj državne misli od Platona do Hegela) i brošura, kao i 53 članka različitih vrsta u periodičnim publikacijama i dnevnim novinama. Hrvatska sveučilišna naklada objavila je 1993. izbor iz njegovih djela pod naslovom Uvod u filosofiju povijesti. S iznimkom te knjige o Makancu se uglavnom uopće nije sustavnije pisalo (značajniju iznimku čini možda tek Franjo Tuđman, koji Makanca obilno citira u svojim amaterski pisanim Bespućima povijesne zbiljnosti), a to važi čak i za razdoblje nakon 1990. godine, kad je u stanovitim krugovima postalo poželjno ne samo istraživati nego i rehabilitirati te slaviti «žrtve komunističkog terora».

Ova knjiga je alegorija. Stakleni grad je žena, a put na Istok je put čovjeka u samoga sebe.

ZAGREBAČKO LJETO

S Griča puca top. Podne je. Poluprazni tramvaji jure flicom dok se na Trgu Republike polako formiraju grupice koje su tek blijeda slika uobičajene vreve. Dalmatinski ugao kraj kioska je poluprazan. Nema nogometa — nema teme. Sezona je završena i tek po neki poluinformirani raspravljaju o prošlogodišnjoj strategiji „Hajduka”. Oni pravi znalci igrepovukli su se. Sparina je, ćo!