Napisao: Luis Brito Garsija

Holivud prikazuje fašizam kao ekipicu loših u uniformi koji remete standarde i izdaju naređenja. Stvarnost je još izopačenija. Prema rečima Franca Leopolda Nojmana (u Behemoth: The Structure & Practice of National Socialism, 1933–1944) fašizam je apsolutno saučesništvo između krupnog kapitala i države. Tamo gde interesi krupnog kapitala postaju interesi politike, tu je blizu i fašizam. Nije ni čudo što se javlja kao odgovor na komunističku revoluciju u Sovjetskom Savezu.

Zašto gastarbajteri i zašto sada? Zato što nam kritički uvid u taj fenomen omogućava da sasvim drukčije ispripovijedamo noviju povijest i zato što je tema postala neočekivano aktualna u kontekstu današnje krize. 

Započnimo najprije s jednom anomalijom u zapadnom pogledu. U postkomunističkom diskursu, koji čak i kada ga se proizvodi u Istočnoj Europi odražava ništa doli ideologiju zapadnih pobjednika, slučaj jugoslavenskih gastarbajtera intepretira se kao još jedan dokaz za povijesni neuspjeh komunizma, konkretno kao posljedica jedne tipično socijalističke (loše) ekonomije koja nije mogla ispuniti obećanje pune zaposlenosti i osigurati ljudima radna mjesta. Prema tome, gastarbajteri su bili tek jugospecifična podvrsta ne-brojenih žrtava komunizma, takoreći jedno malo poglavlje Crne knjige komunizma. Na taj je način njihova priča naprosto utopljena u historijskom iskustvu komunističkog Istoka, koji je, nota bene, postao jedinstveni kulturno povijesni prostor tek naknadnim supsumiranjem pod pojam totalitarizma. Ta logika, naravno, nije lišena proturječjâ. Da su gastarbajteri i bili tek žrtve komunističkog totalitarizma, onda bi im upravo ta sloboda čije se potiskivanje tako glasno onomad predbacivalo komunizmu (sjetite se samo Berlinskog zida) – naime sloboda kretanja, odnosno otvorene granice tadašnje socijalističke Jugoslavije – bila zla kob.

Jednog ne tako lepog i sunčanog dana, uputila sam se prema obližnjoj trafici da kupim cigare i “Mars”. Kao, tek sam dobila novce pa sam shvatila da mogu malo da se probahatim, pa sam onda videla i kako me “NIN” čežnjivo gleda.

I tako, uzmem i taj NIN, ispljunem 650 dinara (3 kutije cigara + “NIN” + “Mars”) i uputim se ka stanu. (Ja bih vam sad ovde radije pričala o tome kako sam se divno izležavala u kadi, sve čitajuci “NIN”, sve pijući kafu, sve pušeći cigare, i sve u mirišljavoj peni i soli, ali nažalost, po moj hedonizam, važniji je jedan drugi deo priče.) Na putu do stana sam, dakle, razmišljala o tome kako sam svinjožderačica cigara kada ne mogu od jedne kutije nedeljno da se uzdržim i za te pare kupim “NIN” (150 dinara koliko i moj “Monus” slims, voljeni).

Često nam se, u trenucima zgađenosti nad vremenom  i prostorom, otme jadikovka o tome kako vlada kriza morala. Sintagma ,,kriza morala" čini se, na prvi pogled, samorazumljivom. Kriza morala, da, svakako, ona je tu i postoji kao neoborivi dokaz našeg sveopšteg propadanja. Na njen pomen setna misao odluta u neodređene daljine prošlosti, kada nije sve bilo tako poročno kao danas. Iz naslućivanja o povezanosti društvene patologije i ,,kvarenja" morala, rađa se uverenje da bi nam bilo bolje ,,kad bi bilo više morala", kao i imperativ da nam treba ,,više morala". Ipak, sintagma ,,kriza morala" predstavlja, u dobroj meri, stereotip s kojim se barata bez velikog udubljivanja u njegovo značenje i smislenost. Na to je u sferi etike ukazao posebno čuveni zagrebački profesor Milan Kangrga.