Čija je ovo država?

Foto: Gopixpic Foto: Gopixpic

Sagledavajući razvoj srpske države i saveza u kojima se ona pojavljivala u modernom dobu više je nego primetan trend da se sama država identifikuje prema nosiocu vlasti u datom istorijskom periodu. Dakle, određeni vlastodržac prefiks je kojim se državi određuje mesto u vremenu, kao i njena sudbina. Ovim načinom jasni su smer i priroda kako vladavine, potpuno personifikovane, tako i politpsihološkog nastrojstva građana, koji sebi dopuštaju da ne budu neprikosnoveni suveren svoje države, te time i svojih života. 

Ukoliko se u razmatranje uzme samo period od poslednjih 135 godina – dakle od Berlinskog kongresa 1878. i sticanja nezavisnosti, prelistavan istorijskom vetrometinom – ovu državu prevashodno karakteriše vladavina ljudi, mnogo više nego vladavina zakona. To će reći da je evidentno kako se smerovi političkog života pronalaze u čvrsto ukorenjenoj autokratskoj tendencioznosti, koja se često prihvatala u masovnom odobravanju i podršci. U takvom političkom raspoloženju postojana je spremnost ne samo običnog puka, zagriženih podržavalaca ili protivnika određene dinastije ili u datom momentu najjače političke figure, već i novinarskih, kao i nekih naučnih (istorijskih ili politikoloških) predstavnika da čitavu državu poistovete sa vladajućom dinastijom ili političkom figurom. Tim uvidom može se pratiti razvoj i prisustvo autoritarne političke kulture građana države Srbije u epohi bliske prošlosti, ali i sadašnjosti.

Ove pretpostavke moguće je dokazivati ukoliko se krene od prve kneževske, a ubrzo potom i kraljevske porodice koja je vladala Srbijom od vremena sticanja nezavisnosti. Nije ovde cilj opisivati (ne)uspeh ili (ne)valjanost poteza i državničkog umeća jednog Milana Obrenovića i njegovog naslednika Aleksandra. Ono na šta se ukazuje jeste da personifikovana vladavina za sobom povlači i personifikaciju države imenom/prezimenom vladara. Tako se do današnjih dana susrećemo sa sintagmom koja period tronovanja članova ove porodice naziva „obrenovićevskom Srbijom“. Pitanje koje se nužno nameće je: koliko se jedna država može državom i smatrati ukoliko je shvaćena kao privatni posed, koji se po dinastičkom naslednom pravu prenosi „s kolena na koleno“ među članovima jedne kraljevske loze.

Obrenovići su, kako je poznato, uklonjeni sa srpskog prestola Majskim prevratom 1903. godine. Na godišnjicu ubistva kralja Aleksandra i kraljice Drage (29. maja 1904. godine) u dnevnom listu „Politika“, na naslovnoj strani, u članku pod nazivom „Godinu dana“, nailazimo na sledeće početne redove: „Na današnji dan, pre godinu dana, svršeno je sa starim životom Srbije i počeo je nov. Brzo prolazi vreme, naročito kad u dobru prolazi.“ Međutim, svrgavanje jedne dinsatije i postavljanje druge suštinski i sadržinski nije donelo nov odnos prema samoj državi u njenom doživljavanju i javnom prezentovanju. Naime, ubrzo je Srbija dobila samo nov titularski atribut, te tako postala „karađorđevićevska Srbija“.

Stvaranjem državnog saveza sa ostalim južnoslovenskim narodima i objedinjavanjem područja na kojima žive, posle Prvog svetskog rata ušlo se u jugoslovensku epohu dinastije Karađorđevića (Kraljevstvo SHS, potom Kraljevina SHS, te Kraljevina Jugoslavija). Jugoslovenstvo kao jedna velika i plemenita ideja, nošena slobodarskim nastrojstvom mnogih značajnih predstavnika bliskih naroda, dobilo je na samom početku svog državnog projekta podrivače te ideje, kako u nacionalističkim elementima, tako i u hegemonijskim tendencijama kralja Aleksandra Ujedinitelja. Šestojanuarska diktatura svakako je najekstremniji dokaz krojenja „karađorđevićevske Jugoslavije“, koju su podjednako nazivali i njeni protivnici i njene pristalice, prihvatajući tako (svesno ili nesvesno, nebitno je) ovo udeljivanje države njenom vladaru.

Kontroverze oko Aleksandrovog naslednika, zahtevima vremena po životnoj dobi svakako nezrelog kralja Petra II, i danas su intrigantna materija mnogih tumača istorijskih zbivanja vezanih za Drugi svetski rat. Međutim, ono što je ovde bitno jeste recepcija odnosa vladar – država, pogotovo sa vremenske distance koja pokušava da revidira istoriju, često je falsifikujući, pa se prema njoj odnosi patološko-romantičarski. Primer takvog, na prvi pogled naivnog, ali iznad svega prepredenog „ispravljanja“ istorijskih nepravdi može se pronaći i u trejleru za dugo najavljivani serijal „Ravna Gora“, gde u sceni pokušaja oficirskog kora da kralja izvuku iz dvora i spasu od bombardovanja, čemu se ovaj protivi, možemo čuti i sledeću istorijsku nesuvislost: „Ako narod izgubi slobodu, kad-tad će je povratiti. Al’ ako izgubi kralja, izgubio je sve!“ U ovoj tezi duboko je ukorenjen predmoderni stav tvoraca dotičnog serijala, kojim se u udarnim terminima na javnom servisu, kao najmoćnijem sredstvu javnog ubeđivanja, šalje nedvosmislena poruka da je narodu potreban vođa, jer bez njega gubi sve, pa je tako i njegova država ništa. Sloboda kao suštinsko svojstvo ljudskog bića i ljudskog roda ovde je predstavljena kao čista slučajnost, koja se s vremena na vreme gubi i vraća, što dotičnu tezu čini još besmislenijom i opasnijom.

Ratni događaji sa sobom su doneli i prelomna preoblikovanja društvenog i državnog formata Kraljevine Jugoslavije, te se ona po završetku ratnih užasa ustanovljuje kao republika sa socijalističkim uređenjem. No, i pored ekonomskog razvlašćenja krupnih posednika i zalaganja za pravedniju preraspodelu dobara širokim slojevima, na političkom planu posleratna Jugoslavija imala je centralizovani sistem sa težišnom tačkom u jednoj ličnosti – Josipu Brozu Titu. Takvo političko okrilje nije moglo iznedriti novi doživljaj ideje države (čiji bi nosioci trebalo da budu njeni građani/narodi), pa je ona nanovo postala nečija, ovoga puta: „Titova Jugoslavija“. Budno očuvavanje Titove „nedodirljivosti“ i partijske „nepogrešivosti“, ali i posvećivanje pažnje i ukazivanje na značaj radničke klase, te suzbijanje nacionalističkih tendencija kao kontrarevolucionarnih i nadasve pogubnih (pokazalo se ispravnim), doveli su do neke vrste željeno produktivnog spoja kulta ličnosti i osećaja masovne sigurnosti. Svakako se radilo o iracionalnoj sinergiji koja je samo još jednom potvrđivala već poznati politički mentalitet izgrađen na gotovo „podrazumevajućoj“ relaciji gospodar – podanici. 

Podanički mentalitet zahteva gospodara i nepromišljenu pripadnost nekome/nečemu. Sam je nesposoban da se izbori sa izazovima koji se pred njega postavljaju, pa je tako iz mistike kulta ličnosti, nakon Titove smrti, došlo do bujanja mistike kulta nacije. Ova tendencija oličena u svojevrsnom nacionalfetišizmu zahvatila je sve republike „Titove Jugoslavije“, koja je razorena u besmislu i hororu rata za „odbranu“ etničkog identiteta. Pragmatični predvodnik ovih nastojanja u Srbiji bio je Slobodan Milošević. Naravno da ne čudi što se trinaestogodišnji period vladavine ovog prodavca nacionalne histerije i socijalne demagogije i danas naziva „Miloševićevom Srbijom“, kako kod nas, tako u regionu, ali i svetu.

Treba reći i to da je višepartijski parlamentarni sistem u Srbiji ponovo zaživeo za vreme Miloševićevog vrtoglavog uspona na političkoj sceni, ali svakako ne zbog njegovih demokratskih težnji (Srbija je, uz Crnu Goru, od bivših YU republika poslednja održala parlamentarne izbore), već kao posledica globalnih promena u Istočnom bloku i kraha ličnih režima prikrivanih pod maskom komunizma. No, ono što karakteriše partije domaćeg političkog života jeste njihova čvrsto liderska strukturiranost, pa tako svaki od partijskih lidera ima svoju političku organizaciju/firmu. Ovaj se fenomen pokazao štetnim, s obzirom na to da je od pada Miloševića 2000-te godine već postojeća matrica, sada u učestalijoj smeni vlasti, samo pojačana instrumentalizovanim svojatanjem države. Tako smo redom ili uporedo imali „Koštuničinu Srbiju“ – kao simulaciju i parodiju legalnosti, „Đinđićevu Srbiju“ – kao reformsku i proevropsku, „Tadićevu Srbiju“ – koja sebe još uvek besciljno traži, te nakratko „Tominu Srbiju“ – kao konzervativno i prizemno „domaćinsku“, ali je ubrzo primat dobila „Vučićeva Srbija“ – medijski isforsirana kao „beskompromisna“, ali videćemo prema čemu sve. Upravo su medijski predstavnici najbolje svedočili toj karakteristici (beskompromisnosti) Aleksandra Vučića tokom njegovog ministrovanja resorom informisanja s kraja devedesetih.

Možda o ovom poslednjem prenosu „vlasništva“ najbolje govori Vesna Pešić – ciljano se pozivamo na nju – budući da je osoba koja je i podržala Nikolić/Vučić osovinu na izborima u maju prošle godine, izjavljujući 20. novembra tekuće godine u dnevnom listu „Danas“: „Mi u ovoj zemlji više ništa ne možemo da komentarišemo na osnovu nekakvih političkih ideja ili procena, jer sve što zvizne kroz glavu Aleksandra Vučića - to će tako i da bude.“ Uz visoki procenat podrške Vučiću u javnom mnenju (krajem septembra 2013. iznosio je 42% po istraživanjima Međunarodnog instituta za bezbednost i Centra za evropske studije bezbednosti), još jednom se može potvrditi da će to zaista „tako i da bude“, jer neće biti jake protivteže u oponiranju. Još jednom, dakle, svedočimo masovnom priklanjanju trenutnoj političkoj garnituri i najistaknutijoj figuri u njoj, čime se i država zaista predaje na volju pojedincu.

Ovako sagledan rad političkog pojma srpskog naroda može ukazati samo na jedno, a to je – dobrovoljno neodgovorna nezrelost političkog bića istog tog naroda. U takvoj konstelaciji sasvim se opravdanim može smatrati uvid profesorke Zagorke Golubović koja kaže: „Narod koji se nije oslobodio navike da ima gospodara stalno misli da je rešio sve probleme time što je doveo nove gospodare. To je samoobmanjivanje građana koji veruju da su promenili vlast time što su promenili ljude na vlasti i nikako da nauče da ’gde nema zakona tu nema života’.“ U najkraćem, ovaj uvid može se opisati kroz staru nemačku poslovicu: „Ko rado igra kako mu drugi svira, brzo nađe gospodara.“

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Vladimir MAROVIĆ

Magistar političkih nauka i profesor filozofije Gimnazije u Kraljevu

AkuzatiV - Online magazin

Back to top