Promišljanje nekih ideja Novog doba

Razmišljajući o tome zbog čega svih ovih godina imam prilično odbojan stav prema Indiji, shvatila sam da nemam negativan stav prema Indiji autentičnoj – onome što ona zbilja jest, već prema ideji Indije koju nam je ponudio New Age. Kako je moj prijatelj dobro primijetio, Novo doba na zapadu Indiju prikazuje poput - ''zlatnog teleta'', međutim svaki čovjek, ako malo promisli, može uvidjeti da je često veličanje Indije u tim krugovima prilično nerealno. Indija ima svoje pozitivne i negativne strane, ali nije zemlja mira i sreće za dobar dio svog stanovništva, možda potencijalno tek za one kojima se, putem duhovog turizma odnosno odlaskom u Svetu zemlju Novog doba, obećava pronalaženje onog nečeg što kod kuće nemaju, duhovni turizam koji zatvara oči pred drugom stranom Indije – pred slikama nepravde i siromaštva.

New age - pokret ili duhovnost - uzevši ponešto od mnogih religija i pravaca, kao da želi biti sve, ali možda baš zbog toga nije ništa, jer je sve te religije i filozofije na neki način trebalo izmijeniti kako bi bile pogodne za zapadno tržište i uklopljene u specifičan sustav vrijednosti. Ukoliko sam točno primjetila, ljudi koji duhovno odlaze u Indiju odlaze u duhovne centre napravljene u tu svrhu, dakle ovdje nije riječ o autentičnoj Indiji, već o pristupima koji crpe inspiraciju iz istočnjačke tradicije ali je bitno mijenjaju. Pitam se bi li Indija i dalje bila Sveta zemlja za pronalaženje izgubljene duhovnosti kada bi ljudi otišli i pokušali pronaći duhovnost u njenim tradicionalnim i autohtonim područjima i aspektima. Moje je mišljenje da ne bi. Bogatstvo se mnogobrojnih autohtonih i temeljitih filozofija sada gubi u jednoj prilično površnoj i fluidnoj. Svojstvena je New Age-u ponuda tako izmjenjenih religija i duhovnosti, posebno istočnjačkih, na zapadnom tržištu, a potražnja je prilično visoka pretpostavljam jer obećavaju postizanje promjene i sreće u kratko vrijeme. Ovdje je duhovnost fokusirana na postizanje rezultata.

Ako se želi shvatiti odnosno zbilja proniknuti u bilo koju religiju ili pravac u duhovnosti ili filozofiji, tome je nužno posvetiti određeno vrijeme, udubiti se u to, a čini mi se da bi ljudi radije da "univerzum otvori vrata njihovom umu u kratko vrijeme". Nadam se da sam u krivu kada mi se čini da će vas neki ljudi u novodobnim krugovima proglasiti staromodnim ukoliko duhovno proničete isključivo u autentičnom kršćanstvu ili isključivo u autentičnom budizmu ili nekom drugom duhovnom, religijskom ili filozofijskom pravcu, a proglasiti osobom razvijene svijesti ukoliko se bavite sa svime pomalo. Nije problem u sinkretizmu po sebi. Mislim da je problem ako sinkretizam postane poželjniji, ako postane paradigma odnosno ''najbolji'' način osvještavanja tako da se više i ne uzimaju u obzir druge mogućnosti, jer to ne samo da bi moglo imati za posljedicu osiromašenje bogatog duhovnog blaga, već to obezvrjeđuje one koji nisu sinkretisti, a koji su sebe iskreno vezali uz jedan duhovni pravac. Poznajem osobe bogate i duboke koji su duhovnost našli u jednom autentičnom i temeljitom području. Jesu li oni postali staromodni?

New age zapravo dobro pristaje našem zapadnom ''individualizmu'' budući da toliki naglasak stavlja na osobni razvoj i proširenje vlastite svijesti. Ja cijenim iskrenu individualnost ali je ne prepoznajem u većem broju kao rezultat Novog doba. Čini mi se nekad da ljudi pohađaju određene duhovne seminare i prakse jednostavno zato što su trenutno u ponudi na duhovnom tržištu.

Također, iako se New age opisuje kao antidogmatski pravac, on je ipak zapadu donio nove dogme, poput npr. ''Bog je u tebi'' ili ''Čovječanstvo se budi'' koje su ponovljene toliko puta da su postale ''istina'', no ne vidim istinitost u tome da čovječanstvo doživljava kolektivnu evoluciju. Smatram da ne bismo trebali vjerovati u nešto samo zato jer bismo htjeli da je to tako. Potrebno je kritički sagledati stalno ponavljajuće mantre koje smo usvojili zdravo za gotovo.

Čini mi se da je sinkretizam posljedica toga što svijet postaje sve umreženiji, gdje autohtono, temeljito i duboko gubi bitku pred kriterijem univerzalizma, te se predajemo fluidnoj filozofiji i duhovnosti koja nas na koncu ostavlja praznima jer vjerojatno nije nikada niti takla ona najdublja pitanja u nama. Da li je duhovnost na zapadu postala poput šopinga: pretpostavimo da će nas ispuniti, pa odemo, kupimo, i vratimo se ne baš duboko produhovljeni? Da li se radi o komercijalizaciji duhovnosti? Što ako da?

New age zasigurno ima svojih pozitivnih strana, no čini mi se da se često radi o prodavanju različitih duhovnih tehnika poput bilo kojeg drugog proizvoda na tržištu, a oni koji to prodaju znaju da će čovjek kupiti štošta ukoliko je proizvod lijepo upakiran. Ukoliko netko teži ispunjenju i duhovnosti, iskreno smatram kako nije potrebno otići u određenu državu, gdje će vam se vjerojatno prikazati ono što je zapadnjacima trenutno prikladno - istočnjačka duhovnost koja je vjerojatno izmjenjena. Smatram kako područje čovjekove duhovnosti, koje je fundamentalno potrebno kao duboko, treba više od svega toga. Jer, čovjekova je potreba za životnim smislom i životnim dubinama prevelika a da bi je ispunilo plitko more tek okrznutih duhovnih pravaca.

Čovjeku treba više. Treba mu više od duhovnosti koja obećava sreću u nekoliko koraka. Čovjeku treba dubina prije nego pretenciozna obećanja "osobnog uspjeha" definiranog srećom radi sreće. Duhovnom je biću potrebno više od savršenog funkcioniranja uma i tijela, a to je punina i dubina koja individualističkom perfekcionizmu Novog doba jednostavno promiče.

Martina Barbiš