Dževad Karahasan: DIJALEKTIKA SAMOPARODIRANJA

Ovaj vic je tipično bosanski komentar napadne prisutnosti vjerskih zajednica u politici balkanskih zemalja nakon „oslobođenja“. Već sam rekao da je javno brbljanje kojim je onemogućen javni razgovor u balkanskim zemljama bilo jako obilježeno religijskim slikama, simbolima, retorikom, a to je retoričko dozivanje religijskih zajednica dopunjeno nakon „demokratizacije“ dopunjeno i neposrednim prisustvom tih zajednica u politici svedenoj na puki čin. Pritom su rituali javnog demonstriranja svoje „religioznosti“, javnog pokazivanja odanosti svojoj crkvi, javnog pohođenja vjerskih manifestacija postali nezaobilazan dio javnog ponašanja, svojevrstan kriterij „demokratičnosti“, „naprednosti“, političke ispravnosti. Poplavu javnih osoba koje demonstriraju svoju novootkrivenu religioznost u Bosni su komentirali imenom što su dali novim „vjernicima“ - „model 1990“.

A koliko je stvarna bila religioznost novih vjernika pokazuje činjenica da je par godina ranije većina novih vjernika isto ovako agresivno demonstrirala svoj ateizam bez kojeg je karijera u komunizmu nezamisliva. Jedan od tih novih vjernika, Franjo Tuđman, govorio je naprimjer o trinaest apostola - sasvim javno i sasvim u skladu s ovim „buđenjem vjere“. Zato i govorim o prisutnosti vjerskih zajednica, dakle institucija, u novoj politici, a ne o prisutnosti religije ili, Bože sačuvaj, vjere - ovdje se radi o čistoj trgovini u kojoj vjerske zajednice iznajmljuju „svojim strankama“ svećenike i retoriku, da bi od tih stranaka zauzvrat dobile adekvatnu mjeru bogatstva i moći. (Valjda je zato franjevačka provincija Bosna Srebrena jedina religijska institucija u ovim krajevima koja je iz ratova na prostoru bivše Jugoslavije izišla siromašnija nego što je bila kad su oni počeli? Bosanski su franjevci nastojali zadržati distancu prema političkoj moći i njezinim nosiocima kakvu su imali i u komunizmu, pa su ostali bez moći i bogatstva. Ali to vrijedi samo za franjevce i samo za bosanske.)

Treba li, nakon napomene o 13 apostola, upozoravati na uvelike parodijsku prirodu „nove religioznosti“ u zemljama bivše Jugoslavije? Treba li upozoravati na parodijski učinak braka između političkih stranaka i vjerskih institucija na politiku i na religiju? Politička stranka koja javno leži u prisnom zagrljaju sa „svojom“ crkvom govori, htjela to ona ili ne, da svojoj vlasti želi osigurati onu vrstu „metafizičke legitimnosti“ koju su imali srednjovjekovni kraljevi. Ali zašto onda idu na izbore? Legitimnost dobivena na izborima i legitimnost dobivena „božanskom promisli“ i ne korespondiraju jedna s drugom: legitimnost na izborima dobiva se od suverenog naroda, koji nema pravo ni mogućnost opozvati onoga ko je legitimnost dobio od Boga svemoćnoga, naprimjer sunce koje prejako prži, poplavu ili anđela smrti Azraila kojemu se rijetko radujemo. Ali se niko od ovih što ih spomenuh - ni sunce, ni poplava, ni Azrail, nije kandidirao na izborima i nije uplitao u našu politiku.

Jasno je da stranka koja nastoji osigurati „božansku legitimnost“ za svoju vlast, nastoji zapravo ukinuti politiku i izbore kao instrument politike, što znači da političke stranke na prostoru ex-Jugoslavije svojim radom parodiraju same sebe jer one, baveći se politikom ukidaju politiku. (Slično je naravno i sa vjerskim zajednicama koje se ponašaju kao da je Bog statističar a vjera isključivo aritmetički fenomen.)

Ako neka vlast upravlja po Božijoj volji, narod kojim ona vlada nije politički narod nego vjernička masa. Kao što vjernici crkve koja javno leži u zagrljaju s jednom političkom strankom nisu više vjernička nego glasačka masa, nisu dakle apsolutno neponovljiva i jedinstvena Božija stvorenja nego činjenice u službi aritmetike.

Ovo je jedan od najočiglednijih znakova da stvarnost u zemljama ex-jugoslavenskog prostora već duže od jednog desetljeća funkcionira kao manirističko umjetničko djelo - cjelina ima u sebe ugrađenu vlastitu parodiju, sistem se ne dovršava jer jednim svojim dijelom ironizira, to jest parodira samoga sebe, što znači da će stanje strogo kontroliranog kaosa trajati vječno, ako se nešto temeljno ne promijeni. Upravo kao u manirističkoj umjetnosti koja sebe mora parodirati jer nije spremna ili sposobna priznati svijet izvan sebe.

Zanimljiv aspekt ovog samoparodiranja može se opet promatrati na planu „velike zbrke diskursa“. Devedesetih godina se uobičajila praksa da se vođe velikih političkih stranaka i u odsutnosti, i u najslužbenijim prigodama, oslovljava njihovim imenima ili čak nadimcima. Tako je, naprimjer, Slobodan Milošević bio „Sloba“, Alija Izetbegović bio je „Aljo“, a Franjo Tuđman - „Franjo“, jednako na mitingu svoje stranke, u razgovoru dvojice pijanaca ili u povjerljivom šaputanju kojim se raspoređuje moć u paralelnim političkim strukturama. U isto vrijeme je njima ili njihovim ideološkim pokroviteljima dodijeljen počasni naziv „očeva nacija“ (u Srbiji „otac nacije“ nije bio Milošević, nego njegov ideološki pokrovitelj i „autor“ Dobrica Ćosić koji je pad svog pulena veoma dobro preživio), što više nego jasno pokazuje da forme vlasti koje su nastale raspadom Jugoslavije ne treba razumijevati njihovom usporedbom s „mističnom monarhijom“, u kojoj je monarh „na ti“ sa svim pripadnicima svog naroda jer je on zapravo otjelovljenje tog naroda, on i narod se odnose kao krug i njegovo središte.

Ova gospoda nisu „mistično tijelo“ svojih naroda, oni su njihovi očevi, to jest još više - oni su očevi svojih nacija kao politički organiziranih naroda. Jedna digresija se ovdje ne može izbjeći: Josip Broz Tito je, kao počasni naziv, imao titulu „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“. Doslovno shvaćeno, to bi počasno ime govorilo da je Tito bio čedo ljubavi tih naroda i narodnosti, takoreći otjelovljenje njihovih međusobnih veza. Tito je nesumnjivo bio diktator, ali je, kako vidimo, i on htio biti manje od „naroda i narodnosti“ - njihov sin, što je u tradicionalnim predodžbama manje vrijedno od roditelja jer je dalje od izvora, početka, arche. Gospoda političari iz devedestih su „očevi nacija“, dakle stariji od samih nacija i time bliže biti, početku, arche. Oni su, recimo, vodili ljubav sa historijom ili sa samom biti, pa su njihove nacije nastale kao plod te ljubavi.

Počasna titula nosilaca vlasti u „post-jugoslavenskim društvima“ pretvara društvo u porodicu odnosno pretvara jednu ugovornu zajednicu u zajednicu krvnog srodstva. To, naravno, nije moguće ostvariti potpuno, kao ni pretvaranje društva u zajednicu vjernika, o čemu se ranije govorilo, nego se i ova kombinacija „zajednice krvnog srodstva“ i „ugovorne zajednice“ pretvara u samoparodirajuću, u sebi proturječnu, kombinaciju nespojivoga koja društvo uspostavlja kao sistem koji sam sebe parodira. Ujedno se, zahvaljujući ovoj kombinaciji porodice i institucije, otkriva mafija kao neposredni uzor strukturi post-jugoslavenskih društava: središnja figura mafije je kum, funkcija koja u sebi spaja osobine srodstva (odnos koji se ne može raskinuti) s osobinama ugovornog odnosa (kuma se bira). Valjda se zato iz ovih političkih zajednica, kao i iz mafije, u pravilu izlazi umorstvom a ne ostavkom ili raskidom ugovora - broj ubijenih moćnika i onih koji su u misterioznim okolnostima dali ostavku na život simptomatično je visok i govori sam za sebe. Kumstvo i srodstvo prekidaju se jedino smrću.

Kao i sve drugo što postoji u stvarnosti, ovo je samoparodiranje, naravno, krenulo iz jezika: sve su stranke koje su se pojavile devedesetih godina ponudile „programe“ koji su, poput čeda doktora Frankensteina, bili skrpljeni od ostataka ideoloških sistema 19. i prve polovine 20. stoljeća, tako da su se pojedini dijelovi njihovih „programa“ međusobno poricali ili bar mimoilazili. A međusobno poricanje i mimoilaženje njihovih govora i stvarnosti proizvedene njihovim djelovanjem toliko je drastično da ostavlja dojam groteskne komike kod promatrača koji njihovim djelovanjem nije pogođen. Samo par primjera: jedno od temeljnih Tuđmanovih obećanja u predizbornoj kampanji 1989-90. glasilo je „hrvatska lisnica u hrvatskom džepu“, a na kraju njegove vladavine, kao i danas, sve su hrvatske banke u stranom vlasništvu. Svi su političari i sve stranke devedesetih strasno govorili o narodnom suverenitetu, a sada se iste te stranke trude oko ulaska u EU u kojoj su članice mnogo manje suverene nego što su to bile jugoslavenske republike. Već devedesetih godina su se sve stranke pozivale na Evropu, nudeći stvari neuskladive s evropskom tradicijom od prosvjetiteljstva naovamo. I tako dalje.

Jasno je da ni jedno društvo i ni jedan čovjek ne mogu u potpunosti raditi ono što govore, jasno je da ni jedna stvarnost ne može ostvariti sebi zadani ideal i Bogu hvala da je tako. Podudarnost između riječi i čina nije moguća jer se oni razlikuju i po načinu postojanja, i po svojoj prirodi, i po djelovanju. Možda Božiji govor ukida razliku između riječi i čina, ideala i stvarnosti, rečenog i urađenog, ljudima to u svakom slučaju nije moguće. Čovjek može osjećati da ga njegova riječ obavezuje, ljudsko društvo može imati ideal kao obavezu, kao cilj prema čijem se ostvarenju teži i koji se naravno neće ostvariti. I dok je tako, dobro je jer su stvari u skladu sa svojom prirodom. Problemi nastaju kad čovjek prestane misliti da ga njegova riječ obavezuje, onda kad jedno društvo povjeruje ili ustvrdi da je ostvarilo zadani ideal ili onda kad su društvena stvarnost i proklamirani ideal u karikaturalnom neskladu. A to se dogodilo na Balkanu, gdje su govor i djela političkih vođa direktno suprotni jedno prema drugome. Kao da riječi čovjeka ni na šta ne obavezuju, kao da je moguć ljudski život tamo gdje je potpuno raskinuta veza između jezika i stvarnosti.

Po tome je, uostalom, Balkan bio ispred vremena. Naše su mafije, poput fundamentalista neoliberalizma, odustajući od svih ideologija, nudeći javnosti privid programa koji nisu uzimale ozbiljno, poričući vezu između jezika i svijeta, duha i materijalnog postojanja, proizvele stanje stvari, faktičnu životnu stvarnost koja je nepodnošljiva, a onda to stanje stvari „objašnjavale“ ideološkim Frankensteinima koji naravno ne objašnjavaju ništa jer se iscrpljuju u sebi kao svi samoparodirajući sistemi.

Dževad Karahasan
jugoslovenski i bosanskohercegovački književnik i filozof
Sarajevske Sveske br. 45-46