Zanimljivo je misliti o pismu. Posebno o japanskom pismu koje izgledom i simbolikom ostavlja prostor za razmišljanje, za pogađanje i nagađanje značenja. Da li zaista kandži koji znači planina, izgleda kao planina (山)? Da li kandži koji znači rijeka, zaista asocira na tok rijeke (川)? I da li se svakim sledećim naučenim znakom uči i njegov nastanak? Zanimljivo je misliti i o našem, srpskom, ćiriličnom pismu. Ponosni na 30 znakova, posebno na zvučne i jedinstvene, ж, ш, њ, љ, ђ, ћ, ч koji su ga dodatno pojednostavili, da li smo se ikad zapitali koliko nam je misli i asocijacija pomenuto pojednostavljenje donijelo, a koliko odnijelo? Uporediću japanski i srpski baratajući, za početak, samo brojevima i logikom nekoga ko se susreo i sa jednim i sa drugim i ko je pokušao da nauči oba pisma. Zašto je ovo nauči ukošeno? Zato što srpsko pismo može da se nauči, ima konačan broj znakova koji je relativno mali. I drugo zato – zato što se japansko pismo uči i ne može da se nauči do kraja. U najmanju ruku, to je pogrešan pristup stranca pristiglog iz Vukovog bukvara, koji pokušava u određenom vremenskom roku da savlada pismo da bi mogao da čita i da, čitajući, nauči i  da govori. 

"Jer u sredinama kao što je ova, život je za svakoga usredsređen u njegovoj porodici, kao u najsavršenijem obliku zatvorenog kruga. Ali ti krugovi, iako su strogo odvojeni, imaju negde i svoje nevidljivo zajedničko središte i jednim delom svog tereta počivaju i na njemu. Zato ovde ništa što se dešava u jednoj porodici ne može ni za koga biti potpuno ravnodušno i zato svi uzimaju učešća u svim porodičnim događajima, rađanjima, svadbama, umiranjima, i to usrdno i nagonski živo i iskreno." (Ivo Andrić, Travnička hronika)

Ako postoji prozor kroz koji radoznalost ne može da zaviri, to je prozor koji se zove Kultura. U sjevernoj ili zapadnoj Evropi npr, gdje se kroz sve veće staklene površine prozora i balkonskih vrata ponosno pokazuje raznolikost života, od te iste raznolikosti posmatrač stidljivo odvraća pogled jer bi mogao narušiti nečiju privatnost. Ali šta ako živite tamo gdje je upravo zanimanje za dešavanja iza ili ispred prozora (što zavisi samo od toga da li ste posmatrač ili posmatrani) dio kulture življenja?

Ispostaviće se na kraju da je sva njena nesreća bila, u stvari, zavist. Izgubila je majku, još dok je bila mala. Lako se izgubi majka. Opereš zube i noge prije spavanja, legneš, dobro se pokriješ i ušuškaš, zaspiš, sanjaš, probudiš se, ustaneš, umiješ se, opereš zube, doručkuješ, a za stolom kruže neke priče ili lebdi neprijatna tišina. Prećutkivanje i pogledavanje, čajevi sa tabletama za smirenje, podočnjaci, jauk majčine majke, neke žene što te sažaljivo gledaju i kiša i snijeg i praznik bez svečanog ručka i redovni odlasci na groblje, bez izuzetka. Nisi bolestan, nisi malaksao, nisi drugačiji, ali nekako kao da si sve to odjednom. I bolestan od tuge i malaksao od težine koja pritisne grudi pa dišeš, dišeš duboko ali nikako da uhvatiš dovoljno vazduha, pa ti se otme jecaj, koji kriješ i od sebe i od drugih. Dobro je. Dobro si. Smiješ se dobronamjernim pošalicama, i više nego što su zaista smiješne. Ideš u školu, učiš i ne spominješ. Praznina ćuti, pa i ti ćutiš. Kad oteku suze i dani, jedan za drugim, pa kad umjesto dana počnu godine da se broje, ne sjetiš se težine ni tuge, samo te lakše lome - i filmovi sa nesrećnim (ili srećnim!) krajem i romani o svima onima koji imaju majke i očeve i o svima onima koji ih gube (ili ne gube!). Imaš jednu nesreću zajedničku sa nekim nesrećnim ljudima, za koje pomisliš, nekad, da su nesrećni, kao što za sebe ne pomisliš, nikad. Pomisliš, možda, rijetko, kad vidiš da teče razgovor u šetnji dvije ili tri generacije žena – jedne bake, jedne unuke, dvije majke i dvije kćerke. Bude ti nešto žao, pa ti se, kao onda jednom, otme uzdah, jecaj, šta li je. A misao odleprša sa vjetrom (ljubljenim), koji prošeta lišće po trotoaru, pa ga, skupa sa zavišću, odnese. Laka je zavist, kad je nošena vjetrom. I odleprša i doleprša i pomisliš, na tren, da si loš, pa i to prođe.