Pogled preko plota

Sve više osuđivano, komšijsko (ili usputno, prolazno) interesovanje koje proviruje preko plotova, ograda, balkona, pa i kroz prozore, guši se i izumire zajedno sa komšijskim odnosima, koji se očitavaju u uljudnom i toplom „Dobar dan! Kako ste?“. Distanca među ljudima, koji žive u sličnim životnim uslovima, istoj sredini, jedni pored drugih i koji koriste određene životne prostore zajedno, raste. Način na koji se tumače i koriste ti životni prostori (svako po svom nahođenju) upravo i podstiče na pogled preko plota – jer učimo jedni od drugih (dok smo živi!). Direktan kontakt i direktno postavljanje pitanja, koji bi zadovoljili radoznalost i stvorili komunikaciju, su žrtvovani na račun neizvjesnosti odgovora, koji bi jedno pristojno, neobavezno i dobronamjerno pitanje mogao pretvoriti u zbunjenost ili mučni trenutak tišine. To je stvorilo suzdržavanje kod onih koji pitaju i izmišljanje i improvizaciju kod onih koji odgovaraju. Nepovjerljivost i misao o drugom (da ne kažem briga), stvaraju distancu koja je prvo prerasla u formalno „šta ima“ i još formalnije „evo, nema ništa“ ili „ne pitaj“, a zatim je, vremenom, prerasla i u ćutanje. Težina (i neprijatnost) ćutanja postaje vremenom lakša, postaje navika i dio nove kulture komunikacije i prećutnog sporazuma slučajnih sagovornika koji poštuju pravila ponašanja u novonastalim komšilucima, koje često čine i pripadnici nove i pripadnici stare kulture, u kojoj se, suočeni, upoznaju jedni sa normama drugih.

Sa pogledima je malo teže. Oči, za razliku od usta, reaguju na pokrete, boje, svjetlost... i zalutaju i tamo gdje ih čovjek nije usmjerio, pa i u susjedno dvorište ili dnevnu sobu. Sa strane posmatranog zaštititi se od pogleda često bi značilo zaštititi se i od sunca, topline koju ono unese, svježine i vjetra koji andrićevski dopiru kroz otvorene i poluotvorene prozore. (Tako su nastale zavjese, roletne, loze, bršljani i ruže puzavice koje su selektivno propustljive u korist prirodnih uslova.) Sa strane posmatrača usmjeravati tj ograničavati pogled u mjeri u kojoj ne bismo vidjeli ono što drugi ne žele da bude viđeno, ne bi bilo u skladu sa prirodom pogleda. Raznolikost bi nestala, jer bi nestala svijest o njenom postojanju, a sa njom i ono što se naziva identitet (u ovom slučaju identitet komšiluka), navike i na kraju krajeva i stil života tj kultura življenja. Nezainteresovanost za bližnjeg bi vremenom zajednicu transformisala/rastavila na skup pojedinačnih fenomena, sličnih, prirodno povezanih ali društveno razdvojenih. Pomenuti sjever ili zapad kulture ušao bi na taj način u naš komšiluk, ali bi mu bliskost, jedini pouzdani svjedok suživota, morala ustupiti mjesto. U ime bliskosti, puštam pogled da luta!