Antikomunizam je multifunkcionalni okvir srpske kulture sećanja s kraja 20. veka. Kao oznaka zbirnog i rastegljivog neprijatelja komunizam je postao opšte mesto govora opozicije još od kraja 1980-ih: ”komunjare”, ”banda crvena”, ”komunistički teror", "pedeset godina mraka", "jedno od zala koje nas je zadesilo", "pakao komunizma", "Titova despotija" "komunistička despotija", "Tito - krvnik i zlikovac", "noćna mora" i "brozomora", "carstvo laži" - jesu formule koje su stekle status apriornih istina i postulata. Pod "komunjarama" i pod "Brozom" sve je bilo strašno, a sve što je strašno sada, takvo je jer dolazi iz "komunizma". Antikomunizam je zapravo bio prvi "govor mržnje" kod nas - tek posle se prešlo na druge nacije (Gojković, 1998). Antikomunizam je mrzilački grč inteligencije, proizvođač alibija i grandiozni generator socijalne neodgovornosti (D.Gojković), koji je na Zapadnom Balkanu zamagljavao uočavanje složenosti jugoslovenskog samoupravnog socijalizma. Dok se u drugim bivšim socijalističkim režimima sećanje na socijalizam uglavnom hladi, o sličnoj funkciji vrelog sećanja na komunizam u Rumuniji svedoči D. Barbi (Barby). Rastegljivi antikomunizam srpske opozicije, a naročito inteligencije, zamagljavao je i analizu Miloševićevog režima i skretao je na pogrešan teren. Danas se, naime, sve više probija shvatanje da je reč o političaru, veštom pragmatičaru (kom je dobrodošlo bilo sve što je upotrebljivo), a koji nije bio ni veliki nacionalista, a još manje komunista. Milošević je operacionalizovao nacionalizam takoreći savršeno (D.Gojković), iako ozbiljniji nacionalista nije nikada ni bio (Ante Marković , Piter Galbrajt).
