Tekst: Munir Podumljak

Klijentelizam u općem smislu predstavlja neopravdani utjecaj na strukturu, proces ili rezultat procesa u svrhu ostvarivanja netransparentnog individualnog ili grupnog cilja.

Jonathan Hopkin će u svom radu „Konceptualizacija političkog klijentelizma: Politička razmjena i teorija demokracije“ iz 2006. godine opisati politički klijentelizam kao „raspodjelu odabranih prednosti pojedincima ili jasno definiranim skupinama u zamjenu za političku potporu. Prema ovom pojednostavljenom opisu, politički i izborni procesi u Hrvatskoj, njezinu okruženju i drugim tranzicijskim zemljama, imaju isključivo klijentelistički karatker, te bi većina zemalja u okruženju, uključujući Hrvatsku, uz Republika mogle slobodno imati i prefiks „Klijentelistička“.

Dok u osnovi demokratske utopije jeste jednakost ljudi, koja počiva na principima čovečnosti, u osnovi totalitarizma jeste - jednoobraznost.

Jednoobraznost u društvu je moguća pod pretpostavkom da sve društvene jedinke imaju i istu psiho-fizičku osnovu, tj. da su biološki identične i psihički istovetno uslovljene, ili još preciznije, da je genetski kod svih identičan ili da minimalno varira, kao i da svi imaju isti okvir psihičkih doživljaja. Jednoobrazna bi bila ona skupina ljudi koja osim što deli iste ili veoma slične fizičke karakteristike, voli, mrzi, plaši se, poštuje ili prezire identične stvari. 

Granice naše slobode su markirane: u demokratiji, možete da birate sve, osim ne-demokratije. Ako vam je to dovoljno slobode, onda OK. Ali konstatujmo, dok je to još uvijek slobodno reći, kako izbor između a, b i c nije slobodan - jedina istinska sloboda je mogućnost da biramo izvan zadanog izbora.

Formalna sloboda je u demokratiji izražena mojim izborom između nosilaca moći. Takvu, formalnu slobodu, koristim na demokratskim izborima. Demokratija je grafički moguće prikazati kao formular sa a,b,c odgovorima, odnosno kao glasački listić.

Populizam kao poredak karakteriše izvesna otvorenost za “vertikalnu pokretljivost” ne samo “kadrova”, nego i “ljudi iz mase”. U tome je i glavna razlika prema poznatim sistemima totalitarizma (staljinizam, fašizam i nacizam) koji su bili zatvoreniji i rigidniji prema onima koji se – ideološki, politički i socijalno – ne uklapaju u vladajući poredak. I njima, raznim ideologijama, strankama, medijima, nevladinim organizacijama, u populizmu je prepušten izvestan prostor, što je nezamislivo za autentični totalitarni sistem. Taj prostor je širi i tolerancija veća ukoliko je jezgro režima stabilnije, a sve uži kada je i sam režim ugrožen. Populizam kao pokret, a još više kao poredak, počiva na osobenom savezu interesa malih i velikih, sitnih i krupnih, koji srazmerno svojoj moći grabe svoj deo ratnog plena. Kao što je nekada fasada samoupravljanja skrivala razne uzurpacije vlasti i imovine, tako sada tu ulogu ima nacionalistička retorika preko koje se prepoznaju “prijatelji” i “neprijatelji” a koja skriva razbojništvo i lopovluk.