Prošlost više nije ondje gdje je nekad bila. Ona se ne nalazi više iza nas kao jedna od dimenzija vremena u kontinuitetu sa sadašnjošću u kojoj živimo i budućnošću ispred nas.

Prošlost nije više ni to što je nekad bila. Danas je ona kulturna, a ne vremenska kategorija. Upravo kao kultura ona je posvuda i u svemu što nas okružuje, jednako tako je ispred, kao i iza nas. Ona nije nešto što smo ostavili za sobom da bi se za time osvrtali, nego i nešto u što još nismo stupili, nešto što je novo utoliko ukoliko je strano, nepoznato, tuđe, drugačije, ukratko, druga kultura.

Kako čovjek da putuje bez kompleksa?

Odeš po prvi put sam u inostranstvo i gledaš svu tu finu djecu koja nemaju pojma šta znači čekati u redovima ispred ambasada po kiši i suncu, ne zna šta znači trpiti „zulum“ stranih diplomatskih pravila u vezi sa vizama koja se baš na tvojim leđima tog dana lome i domaćih aparatčika koji su povjerovali da ih rad u nekoj stranoj ambasadi uzdiže iznad domorodačkog stanovništva kojem su do juče pripadali. Dobiješ stipendiju i putuješ u Sarajevo sa nadom da će proces dobijanja vize proći bez problema, a to nikada ne prolazi bez problema.