Putopis: O frustracijama i paralelnim dimenzijama

Onda otputuješ i šetajući milanskim ulicama gledaš njemačke pubertetlije kako šetaju tuda kao po komšiluku. Platili su svoj let dvadesetak evra, nisu morali da prevale dvjesto kilometara da popune formular za vizu niti da se svađaju s Ciganima koji hoće da uđu preko reda u ambasadu, lokalne cijene im nisu astronomske i ne moraju da računaju svaki cent i razmišljajući o svemu tome počinješ da osjećaš kompleks niže vrijednosti što si Balkanac provincijalac, što zbog jebenog rata i bog zna čega deceniju i po nisi mogao da odeš do Italije, sve te to stigne kad shvatiš da imaš, recimo, petnaestak dana da uživaš u svom izletu u neki drugi svijet, a da je sve preko toga potencijalno kažnjivo. 

U takvoj situaciji prostorno-vremenske koordinate postaju prilično rastezljiva kategorija. Znaš da si ograničen i pokušavaš da se izboriš sa tim.

Manjak vremena pokušavaš da nadoknadiš učenjem, načitanošću i erudicijom, posjetama muzejima, pričama sa ljudima, upijaš sve podatke kao spužva, svjestan da je vremena malo i da je svaki sat dragocjen. To nije ugodno iskustvo, ali je svojesvrsna paradigma života. Ljudi inače nisu svjesni  protoka vremena, uzimaju ga zdravo za gotovo, a onda kada ophrvani bolešću ili nedostatkom novca shvate da je vremena bilo na pretek obično bude kasno. I nakon nekog vremena shvatiš da su upravo ti tvoji provincijski kompleksi učinili da o nekoj zemlji saznaš više nego ljudi koji mogu da je posjete bez svih peripetija koje si ti morao da prođeš.

Shvatiš da si posjetio više italijanskih gradova nego mnogi Italijani, shvatiš da poznavanje kulture neke zemlje duguješ upravo tom izluđujućem osjećaju da ti vrijeme curi kroz prste kao pijesak i u svojim paničnim pokušajima da bar malo usporiš njegovo proticanje shvatiš da je nešto ipak ostalo u tebi u onom trenutku kada si odlučio da nije bitno da vidiš sve slike u galeriji Brera, već ćeš ispred nekog Rubensa ili Karavađa stajati onoliko koliko ti se bude stajalo.  Sješćeš u jednom trenutku na klupu, otvoriti pivo i samo posmatrati prolaznike, dobro obučene, loše obučene, užurbane, zaljubljene, crne, žute, prosjake i bogate i u tom kolopletu sudbina koje statično posmatraš ćeš uhvatiti mnogo više nego da si panično jurio ulicama u potrazi za nečim što ni sam ne znaš šta bi moglo da bude.

Iskustvo nam dolazi na noge onda kada spustimo loptu. Onda kada prestanemo da svijet gledamo kroz objektiv fotoaparata, kada se riješimo straha da ćemo zaboraviti prizore koje ne želimo da zaboravimo. Kada u Sikstinskoj kapeli sjedneš i pokušaš da shvatiš ne slike, već miris. Gledaš sve te japanske turiste koji revnosno škljocaju aparatima ne obazirući se na upozorenja čuvara da blicevi oštećuju freske. Fascinantna je ta ljudska težnja da pobijede efemernost svakodnevice njenim ovjekovječivanjem. Postoje hiljade odličnih slika sikstinske tavanice na internetu, ali ljudi će iz nekog razloga posvetiti više vremena posmatranju te iste tavanice kroz objektiv aparata nego što će skinuti sve te mrene sa očiju i posvetiti se tom trenutku i činjenici da si tu vjerovatno jedini put u životu.

Sva naša saznanja o rimskoj kaldrmi potiču iz tužne spoznaje da to vjerovatno nikad neće biti naša kaldrma, da u tom gradu nećemo studirati, živjeti ili rađati djecu, ali da bar na neko vrijeme možemo posmatrati kako sunce mijenja boju te kaldrme pred sumrak. Patina fasada na pjaci Navona, saksije na prozoru iz sedamnaestog vijeka i žubor vode na fontani možda nikada neće biti tvoje, ali će ipak na neki čudan način biti dio tebe gdje god da odeš i to niko neće moći da ti oduzme.

Postoji još jedna stvar koja izluđuje onoga koji hoće da upozna neki grad ili zemlju, a to je jednostavna spoznaja da postoji bezbroj paralelnih dimenzija grada u kojem si. Dok ti u nekom muzeju pokušavaš da shvatiš procese nastanka tog mjesta ili toneš u magličasti sfumato neke slike od prije dva vijeka, možda samo par ulica dalje u nekoj zgradi cvjeta subkultura koja će ostaviti više traga u budućnosti nego što si u stanju da pojmiš.

Koliko je samo na ulicama tvojih vršnjaka koje još možeš stići da upoznaš, a koji će ostaviti dubok trag svojom knjigom, albumom ili nekom političkom akcijom? Koliko je na ulicama anarhista ili pjesnika koje nikada nećeš upoznati jer si tražio grad na pogrešnom mjestu?

Dok ti u svojoj nekoj dimenziji rekonstruišeš sliku grada, život buja možda iza prvog ćoška. Neko može po Granadi tražiti Lorkine tragove ne primjećujući genijalne grafite čovjeka koji se naziva El Niño de la pintura, neko će po Atini tražiti filozofiju Platona i Aristotela ne znajući da je u toku građanski rat niskog intenziteta o kojem će jednom djeca učiti iz knjiga istorije.

Postoji bezbroj dimenzija. Nekad smo samo nijemi posmatrači života koji prolazi pored nas. Ali nekad, ako imamo sreće, pogađamo najbolju. I u tom trenutku istinski živimo.