Antikomunizam je multifunkcionalni okvir srpske kulture sećanja s kraja 20. veka. Kao oznaka zbirnog i rastegljivog neprijatelja komunizam je postao opšte mesto govora opozicije još od kraja 1980-ih: ”komunjare”, ”banda crvena”, ”komunistički teror", "pedeset godina mraka", "jedno od zala koje nas je zadesilo", "pakao komunizma", "Titova despotija" "komunistička despotija", "Tito - krvnik i zlikovac", "noćna mora" i "brozomora", "carstvo laži" - jesu formule koje su stekle status apriornih istina i postulata. Pod "komunjarama" i pod "Brozom" sve je bilo strašno, a sve što je strašno sada, takvo je jer dolazi iz "komunizma". Antikomunizam je zapravo bio prvi "govor mržnje" kod nas - tek posle se prešlo na druge nacije (Gojković, 1998). Antikomunizam je mrzilački grč inteligencije, proizvođač alibija i grandiozni generator socijalne neodgovornosti (D.Gojković), koji je na Zapadnom Balkanu zamagljavao uočavanje složenosti jugoslovenskog samoupravnog socijalizma. Dok se u drugim bivšim socijalističkim režimima sećanje na socijalizam uglavnom hladi, o sličnoj funkciji vrelog sećanja na komunizam u Rumuniji svedoči D. Barbi (Barby). Rastegljivi antikomunizam srpske opozicije, a naročito inteligencije, zamagljavao je i analizu Miloševićevog režima i skretao je na pogrešan teren. Danas se, naime, sve više probija shvatanje da je reč o političaru, veštom pragmatičaru (kom je dobrodošlo bilo sve što je upotrebljivo), a koji nije bio ni veliki nacionalista, a još manje komunista. Milošević je operacionalizovao nacionalizam takoreći savršeno (D.Gojković), iako ozbiljniji nacionalista nije nikada ni bio (Ante Marković , Piter Galbrajt).

Autorka: Slađana Kavarić

Ovo je vazduh koji sam zamišljala da udišem, dok sam maštala o dolasku. Sada sam ovđe, u velikom nepoznatom gradu u kome tražim spas i novi život. Sve što je do sada bilo moje više to ne smije biti. Silazim iz voza. U glavi mi vječna misao da počinjem iznova, da ostavljam iza sebe sve što je bilo, da ću ako treba promijeniti i svoj lik. Zatim sam tu, na peronu, moja pređašnja očekivanja grize sumnja. Ne mogu sebi da objasnim erupciju toliko različitih osjećanja. Moje i ovako neuravnoteženo psihičko stanje ne može da izdrži još lomova…

Autorka: Tatjana Greif

O fenomenu maskulinosti na ”brdovitom” Balkanu, u državama i državicama koje su izrasle na zgarištu nekad zajedničke domovine Jugoslavije, mogli bismo pisati do u nedogled. Kulturno, istorijski, folklorno, etnološki, sociološki i politički to je i inače neiscrpna zona. Maskulinost i njen ekstremni aspekt mačizam, »pravi«, prirodom dat muškarac i njegova uloga, sveta misija potentnog alfa mužjaka, badže, semenosejača i oplodioca, osvajača ”pravih” žena. Glave arhaične porodice, svesnog patrijarhaliste, pristaše obilne mesožderske hrane i oštrih pića. I – strasnog navijača lokalnog sportskog kluba, po svoj verovatnoći fudbalskog. Pojam tradicionalne balkanske maskulinosti i njenog mačističkog ogranka je takoreći neopisiv, nemoguće je obuhvatiti ga jednom ili bilo kakvom definicijom uopšte. Zato ćemo ka mačo masuklinosti proviriti samo kroz jednu pukotinu – kroz sport, tu relikviju ekskluzivnog, čistog mačizma.

Mladi Novosađani sve češće dižu ruke od sizifovskog posla da svoj životni put krče obrazovanjem i vrednim radom, i odlučuju se da posao i egzistenciju obezbede članstvom u bilo kojoj stranci.

Pritom, ideologija stranke je ono što mlade najmanje interesuje, već prioritet pri odlučivanju partijskih boja kojima će se prikloniti imaju stranke koje su na vlasti. One, naime, mogu ono što Nacionalna služba za zapošljavanje ne može - pa se novosadska omladina odlučuje da proguta dostojanstvo zarad mogućnosti da ih stranka zaposli, gde bilo.

Autorka: Jelica Greganović 

Država je namerna da skupi oko 620.000 evra. Od građana. Na dobrovoljnoj bazi, naročito ako to građani ne primete. Pomoću doplatnih poštanskih marki. Onih marki koje su ovde pominjane kao jedan od načina na koji bi država mogla da pritekne u pomoć teško bolesnoj deci. Te poštanske marke su izdate i prodaju se na osnovu uredbe objavljene u Službenom glasniku br. 44/2013, pod zvaničnim nazivom Uredba o izdavanju doplatne poštanske marke »IZGRADNJA SPOMEN-HRAMA SVETOG SAVE«.

(Paul-Louis Thomas, Vladimir Osipov, Grammaire du bosniaque, croate, monténégrin, serbe, Institut d’études slaves, Paris 2012, str. 621)

U izdanju Instituta za slovenske studije u Parizu, nedavno je na francuskom jeziku objavljena prva zajednička Gramatika bosanskog, hrvatskog, crnogorskog, srpskog jezika iz pera koautorskog para koji čine poznati slavista sa Sorbone profesor Pol-Luj Toma (Paul-Louis Thomas) i Vladimir Osipov, profesor sa Nacionalnog instituta za orijentalne jezike i civilizacije.

Štampanje ove gramatike je poduhvat vrijedan pažnje i divljenja, jer su autori francuskim studentima i drugim frankofonim korisnicima detaljno i pregledno predstavli gramatički sistem četiri nova standarda, sa svim izmjenama i varijantama, naučno utemeljeli svoje tvrdnje u sociolingvističkoj teoriji kad je u pitanju odnos prema novim standardima, njihovim identitetima i imenima, dobro poznajući sociolingvističku situaciju nakon raspada bivše Jugoslavije, dijalektologiju a dijelom i istoriju jezika.

To nije bio nimalo lak zadatak.

Autorka: Dorta Jagić

Kao i mnogi pisci i putnici, volim hotele i njihove različite poezije. Točnije, neobična pretapanja različitih nijansi ugodne prolaznosti i bezdomnosti, melankolije i kiča, istrtosti i luksuza, otmjenosti i samoće. Uz hotele se neizbježno veže beskonačan lanac asocijativnih nizova, povijesnih anegdota i osobnih sjećanja, naslovi knjiga, filmova i feljtona, naposljetku, neke fabule sa stranica crne kronike. Kad kažeš hotel u nutrini se zaplete gotovo neraspletivo klupko složenih psihograma, informacija i bizarnih detalja. Ali u stvarnim hotelskim svjetovima, na licu mjesta, nema mnogo digresija, komplikacija i nedoumica. Jezik hotela poznaje samo jednostavnu gramatiku. Sav se hotelski promet odvija na škrtom jeziku ključeva s brojem, datumom prijave i odjave, kratkim uljudnostima i rastopljenim vremenom koje kaplje iz nosa sobarica.

Postoji običaj, u anglosaksonskom svijetu, da se maturantima ili diplomcima gimnazije, koledža ili fakulteta, na ceremoniji dodjele diploma prigodnim govorom obrati neki pisac ili druga pozvana slavna ličnost. Govor na kraju školske godine, tzv. commencement speech, maturantima Kenjon koledža održao je Dejvid Foster Volas (1962–2008). Možda i najdarovitiji američki pisac rođen u drugoj polovini dvadesetog vijeka umro je, nažalost, prerano; izvršio je samoubistvo 12. septembra 2008. godine.