Kad se kaže ,,Milošević“ u ovom kontekstu misli se, pre svega, na nacionalistički, ksenofobni, pljačkaški ,,duh“ koji je pokrenut njegovim dolaskom na vlast, na ,,gaženje nogama“ većine parametara uljuđenog društva, na fatalne učinke partokratije, na bauljanje izvan glavnih tokova istorije i sumantost vođenja politike, na trulost institucija i parazitiranje na idiotizovanosti građana.

Kad se kaže ,,pobedio“ misli se na to da je gore pomenuti ,,duh“ postao konstanta, u svojim raznolikim mutiranim oblicima, ne samo decenijski ,,ekces“ i nešto što se može vezati isključivo za period vladavine koji se završio 2000. godine, već trajno stanje gnjilosti jednog društva iz kojeg se ne vidi izlaz.

Ne, nije reč o Avganistanu, Iraku, Siriji, Libiji… Da bi opstao, kapitalizam masovno seje žrtve na “domaćem” terenu.

Četiri godine od izbijanja globalne ekonomske krize, ideolozi neoliberalizma polako uviđaju da širu javnost ne mogu da ubede u to da slobodno tržište nije laž. Događaji na Wall Streetu, od 2008. do danas, nedvosmisleno pokazuju da je tržište slobodno samo za one koji su dovoljno porasli da moć svojih korporacija pretvore u političku moć. Zato najnovija epizoda odbrane kapitalizma nosi naslov: Zaštita porodičnih vrednosti.

(Novi Sad - Zagreb, 1991.) 

Mrzim miris autobusa, a ni autobusni kolodvori mi nisu dragi baš, možda još od onog novosadskog krajem ljeta '91 godine, dok sam kao balavi mulac čekao sa majkom i bratom autobus za Sarajevo držeći u ruci Paninijev album "Ninja turtles", napola ispunjen ili napola prazan kako vam je draže. Michelangelo mi je bio najdraža kornjača, imenjaci smo bili pa je to valjda razlog, ne sjećam se više, jer nije da sam po naravi luckast, veseljak i šaljivdžija koji voli pizzu i barata nun chakama.

Obrana posljednje zelene zone u Istambulu potaknula je građane Turske da izađu na ulice

Početkom lipnja u glavnom gradu Turske, Ankari, i trećem najvećem gradu Izmiru započeli su žestoki anti-vladini prosvjedi u kojima sudjeluju stotine tisuća građana na koje, kako navodi Halk TV, policija ispaljuje plastične metke s prozora zgrada dok vodeni topovi rastjeruju prosvjednike među kojima je više od stotinjak ozlijeđenih zbog udisanja enormne količine ispaljenih suzavaca.

I nemojte imati iluzija da će se stvar završiti sa Kosovom, briselskom kapitulacijom i njenom “implementacijom”. Tražiće vam non-stop više. (…) Kada jednom popustite, kada lavina jednom krene, kada džemper počne da se para, a suverenitet rasipa, taj proces nema kraja. (…) Ali kada se jednom prepustite vrtlogu koji vas vuče na dno, teško je, a verovatno i nemoguće posle isplivati na obalu ili se dokopati čvrstog tla ispod nogu.

Ovako Đorđe Vukadinović, urednik Nove srpske političke misli, vidi stanje u Srbiji nakon potpisivanja Briselskog sporazuma. Štaviše, u tekstu “Kada se jednom propustite vrtlogu” (Politika, 28. Maj), sugeriše da već ima indicija da je ovako sumorna prognoza tačna:

Već se čuju tihi glasovi iz Bujanovca, Preševa i nekih mađarskih stranaka u Vojvodini. Sve što, eventualno, danas bude iskamčeno za “zajednicu srpskih opština” na Kosovu, sutra će biti traženo i moraće biti dato albanskoj, mađarskoj, bošnjačkoj i ko zna kojoj drugoj manjini u Srbiji. I niko se neće obazirati na to što su kosovski Srbi, prethodno, od svoje sopstvene vlasti naterani da žive u tuđoj državi.

Vukadinović sofisticiranijim rečnikom govori ono što njegovi siroviji istomišljenici ponavljaju već godinama. Otprilike, da se “komadanje Srbije” neće završiti nezavisnošću Kosova, tj. da će nakon njega istim putem krenuti Vojvodina, Sandžak i Preševska dolina, ostavljajući Srbiju u granicama mitskog “Beogradskog pašaluka”.