Snježana Kordić, ”Jezik i nacionalizam”

Tko širi nacionalizam

Nacionalizam je sredstvo koje se iskorištava da bi jedan broj ljudi došao na vlast ili ostao na vlasti. Za njim su posegnuli na južnoslavenskim prostorima »neodgovorni političari, koji znaju da u prelaznim vremenima — i u vremenima ideoloških smetenosti — najkraći put do za-dovoljavanja njihove gladi za vlašću je nacionalizam« (Llosa 2000: 8). Za nacionalizmom »se posegnulo sigurno zbog njegove demagoške učinkovitosti jer ništa drugo ne omogućava na sličan način da se ljudi nahuškaju jedni protiv drugih i da se istovremeno tako brzo proizvede iluzija društvenog identiteta, ali najviše se posegnulo za njim stoga što garantira dolazak na vlast onima koji se ne zadovoljavaju time da budu rep lava, nego, koštalo što koštalo, žele biti glava nečega, pa makar to bila i glava miša« (ibid.: 12).

Nacionalistički ratovi 90–ih godina na južnoslavenskim prostorima nisu bili borba za narod i njegovo dobro. Naprotiv, »u ratovima 90–ih godina su se obogatile sve zaraćene strane na račun vlastitog naroda i bile su spremne u svako doba žrtvovati svoje ’sunarodnjake’ zbog taktičkih razloga« (Mappes–Niediek 2005: 57). Ratovi nisu ni izbili spontano: »Jugoslavenski ratovi za podjelu u prvoj polovini 90–ih nisu bili ludilo, nego rezultat zavjere elita koje su željele promjenu na štetu naroda bilo koje nacionalnosti« (ibid.: 93).

Budući da »je nacionalizam jako pogodan za skretanje pažnje s unutrašnjih poteškoća« (Winkler 1982: 7), njime se ciljano upravlja odozgo: »Bez upravljanja odozgo iscrpi se snaga nacionalizma u ponekad nasilnim, najčešće kratkoročnim akcijama koje prije ili poslije jednostavno presahnu. Tek zajednička igra manipulacije odozgo i nesigurnosti u bazi daje nacionalizmu njegovu neuračunljivu eksplozivnu snagu. Političari, intelektualci i novinari su njegovi stvarni protagonisti« (Sundhaussen 1993: 63–64).

Širenju nacionalizma pogoduje što i onaj dio intelektualaca i političara koji ne forsira nacionalizam ipak pravi ustupke nacionalistima i popušta im misleći da će ih to stišati. Pritom zaboravljaju »iracionalni i teleološki karakter nacionalizma. Politički i ideološki ustupci i nagodbe po pravilu ga ne stišavaju, nego ga razjaruju kao strelica rasnog bika i navode da zahtijeva još više. To neutaživo zahtijevanje je njegovo bitno obilježje« (Llosa 2000: 32).

S obzirom da se »nacionalizmom kao masovnom pojavom uvijek upravlja i da postoje ljudi koji za to snose odgovornost« (Sundhaussen 1993: 54), može se kod nacionalizma na južnoslavenskim prostorima točno pratiti kako su »za planiranje i izvođenje odgovorni inženjeri bili intelektualci i političari« (Konrad 1994: 32). Oni usađuju nacionalizam kao »integracijsku ideologiju koja zahtijeva da lojalnost velikoj grupi ’naciji’ mora imati apsolutnu prednost nad svim drugim lojalnostima« (Winkler 1995: 12).

Unutar takve grupe »nacionalizam običava sebe prikazivati kao očit i jasan princip, pristupačan svakom čovjeku, a prekršivan samo od strane nekih nerazumnih slijepaca« (Gellner 1990: 125). Međutim, »nacionalizam — princip homogene kulturne jedinice kao osnove političkog života i obaveznog kulturnog jedinstva vođa i vođenih — zaista nije upisan ni u prirodu stvari, ni u srca ljudi, ni u preduvjete društvenog života uopće, a vjera da jest tako upisan je laž koju nacionalistička doktrina uspijeva prikazivati kao očitu istinu koju stoga uopće nije potrebno dokazivati« (ibid.).

Tko se odaziva nacionalizmu

U istraživanjima »je utvrđeno da postoji veza između etnocentrizma, antisemitizma, šovinizma i osobne nesigurnosti« (Katz 1985: 80). Pa »nacionalizam daje ljudima bez izgrađene ličnosti identitet kojeg im manjka« (Altermatt 1996: 23). Jer »čime da pojedinac kompenzira svoj osjećaj slabosti? Najsigurniji put je da uputi na vrijednost grupe kojoj pripada. Prilično je svejedno da li je to obitelj, nacija ili grupa drugog tipa: religijska zajednica, poslovna ili sportsko udruženje« (Lemberg 1964 I: 28).

Pomoću nacionalizma »pojedinac postaje dio većeg svijeta: nacionalizam mu omogućuje povećan ’psihički dohodak’, što itekako može biti prihvatljivo kao nadomjestak smanjenom materijalnom prihodu. Nacionalizam dopušta projekciju mržnje i neprijateljstva na drugu grupu; on doprinosi da se osobne frustracije ponište kolektivnim osjećajem uspjeha« (Winkler 1985: 28).

Nacionalizam nema znatan odaziv kod ljudi koji imaju ispunjen život jer »ako ljudi imaju ispunjen i bogat život, imat će manju potrebu za veličinom svoje grupe« (iz Winkler 1985: 28).

Može se stoga reći da »nacionalizam je, posebno u svojim sirovim oblicima, jedan od momenata najdublje rezignacije nad svojom (nerealiziranom) ljudskošću, on je izraz istinske patnje nad vlastitom nemoći da se čovjek–pojedinac u sebi izgradi, da oplemeni svoju ljudsku povijesnu jezgru u vrlo složenim tokovima suvremenog života« (Šundov 2002).

Slabo pristaju uz nacionalizam ljudi koji nisu skloni iracionalnim strahovima jer poznato je da iza apartheidskog razmišljanja »stoje iracionalni strahovi od drugoga, od stranoga« (Altermatt 1996: 157). A nacionalizam »instrumentalizira strahove ljudi i predlaže jednostavna objašnjenja i rješenja društvenih problema. Reagirajući nesigurnošću na tendencije raspadanja društva, ljudi tragaju za novim društvenim vezama, orijentiraju se više nego dosad prema naizgled prirodno uvjetovanim kategorijama kao što su nacija i rasa, religija i narod, te uzrok društvenih problema poput nezaposlenosti, nedostatka stanova, obrazovanja i s tim spojenih društvenih nejednakosti traže u kulturno–etničkoj nejednakoj vrijednosti«.

Stoga »manipulacije strahom na makrodruštvenoj razini lako vode u negativne krajnosti: ksenofobiju, pa i agresivnost« (Žanić 2007: 95). Usto, »kada su pojedinci, grupe, narodi i nacije u stanju kronična straha, izrazito su podložni autoritetima« (ibid.), što olakšava vladavinu političkim elitama. One zato koriste strah, svjesne da »društvena proizvodnja straha, izazivanje straha i manipulacija njime sredstvo je društvene kontrole« (ibid.).

Nacionalizam podržavaju konformisti: »čovjek sluša etablirane autoritete i drži se oprobanih običaja samo zato što i drugi tako čine. Time što se priključuje nijemoj većini, povećava pojedinac (odnosno grupa) svoje izglede na mir i povećava vjerojatnost da će svoje privatne interese i dalje moći nesmetano ostvarivati« (Gellner 1999: 171). Poznato je da »često ljudi prihvaćaju svoje nacionalne uloge samo zato što njihove životne navike i zarada za život ovise od nacionalne javnosti. Odbiti legitimne zahtjeve nacije znači odbaciti čitav sistem. Radi se o sve ili ništa. Čovjek je ili lojalan građanin ili nije. Posljedice odbijanja sistema su neprivlačne. One sežu od zatvora, egzila do preziranja takvog pojedinca. Zaključujemo da mnogi ljudi na vlastito preuzimanje nacionalnih uloga zaista gledaju kao na svrsishodan čin koji je više motiviran očekivanim posljedicama nego neposrednim zadovoljstvom ispunjavanja nacionalnih uloga« (Katz 1985: 81).

Konformizam je bio vrlo primjetan u Njemačkoj 1930–ih godina i kod znanstvenika, sveučilišnih profesora i drugih koji primaju plaću iz državnog proračuna. O njima Joseph Goebbels (22000: 775) u svom dnevniku 8.3.1933. — tek nekoliko tjedana nakon što je Hitler postao kancelar Njemačke — konstatira sa zadovoljstvom da samo »tu i tamo poneki javni djelatnik pruža otpor, ali dovoljan je i blag pritisak pa da padne na koljena«. Te društvene grupe su »egzistencijalno ovisnije o režimu, osjetljivije na svoj društveni status i podložnije implicitnim ili eksplicitnim političkim ucjenama, pa kada jednom identificiraju neku jezičnu praksu kao poželjnu, prigrle je kako bi demonstrirali svoju lojalnost službenom sustavu vrednota« (Žanić 2007: 57).

Snježana Kordić
Iz monografije ”Jezik i nacionalizam”